Ženo, čiji je mali?! Čiji? Odgovori kad te pitam! Moj nije! Napunio je
pet godina, a od rimskog prava još ne zna ni “r”! Da se nisi ti malo
zaigrala s onim propalim nogometašem s trećeg kata? A i mala mi je
sumnjiva. Cijelo vrijeme presvlači lutke, preslušava ih, mjeri tlak!
Neki dan me pitala može li mi napraviti ŠUK ili DKS!
Galerija:
Poznata djeca poznatih roditelja
Nisam ni znao što je DKS dok mi ona nije rekla: “Ma, tata,
difelencijalna klvna slika. Kako to ne znas?”. Otada se bavim mišlju da
s mojim bratom nisi samo šetala po Jarunu i divila se mjesečini. Sad mi
je jasno zašto vam je trebalo sat i pol da dođete po mene kad sam se
ono napio u Aquariusu! Ja pravnik, sin je rođeni nogometaš, kći
liječnica!
Kad bi teza člana Državnog sudbenog vijeća Arna Vičića o genetskoj
nadmoći Ive Lovrin, kćeri bivše ministrice pravosuđa Ane, bila
ispravna, onda bi test očinstva postao najtraženija roba na svijetu.
Sociolog, genetičarka i etičar na spomen “prvoklasne genetske
reference” tek su se nasmijali i zaključili – riječ je o nečem puno
profanijem – oni tipuju na nepotizam.
Psihiologija sociologa
– Ja sam sociolog, moja kći studira sociologiju. Ima prosjek 4,7, ali
nikad nikoga nisam nazvao da joj pomogne. Niti bih je uzeo kao
znanstvenu novakinju na fakultetu na kojem radim, niti bi mi bilo drago
da ona radi na mom fakultetu – kaže sociolog Dražen Lalić. Napominje da
sličan stav ima prema svojim studentima djeci poznanika ili studentima
iz rodnoga mjesta. Napominje, međutim, kako za slučaj Lovrin može
pretpostaviti da je riječ o nepotizmu.
– Kako drukčije definirati povezivanje po krvno-obiteljskoj
pripadnosti? Taj nesretni čovjek, Arno Vičić, kazao je da je glasovao
za Ivu Lovrin jer ima “prvoklasnu genetsku referencu”. Neprihvatljivo!
Ponajprije zbog te mlade djevojke, ali i zbog suda na kojem će raditi i
društva u cijelosti.
Morao je netko napraviti reviziju slučaja, trebalo je provjeriti
reference. To je izostalo, najviše na štetu te mlade djevojke – kaže
Lalić, te definicijama sociologinje Vere S. Erlich iz polovice prošlog
stoljeća objašnjava: – Kod nas se pita “čiji si ti, mali” ili “odakle
si, mali”, a to je nazadno. Dok god bude tako, a ne “kakav si”, “što si
naučio”, “kakav doprinos daješ”, sve će ostati po starom. Stvari se,
doduše, ne mijenjaju preko noći. Ovo je problem generacija, jer ne
smijemo zaboraviti da smo u prosjeku druga generacija koja je došla u
grad. Možda ste davno skinuli opanak s nogu, ali što to vrijedi dok god
je opanak u glavi.
Lalić, nadalje, upozorava na još jedan slučaj mogućeg nepotizma: –
Student glume, prema pravilima akademije, ne smije glumiti dok ne
završi drugu godinu studija. A kći premijera Sanadera na prvoj je
godini glumila na Dubrovačkim ljetnim igrama. Kao da je riječ o Ani
Karić ili Nevi Rošić!
Ali, najvjerojatnije, nije Sanader ni od koga tražio da ugura njegovu
kćer na Dubrovačke ljetne igre. Netko je to napravio u nadi da će se to
premijeru dopasti. Molekularna evolucionistica Đurđica Ugarković s
Instituta “Ruđer Bošković” na pitanje o “prvoklasnoj genetičkoj
referenci” samo se slatko nasmijala: – Nema nikakvih indikacija da je
za dobrog suca bitna genetska predispozicija.
To pravo i sudovanje, to se uči. Nitko u genetskom kodu nema rimsko
pravo, nema zakone i propise – kaže Đ. Ugarković, uz napomenu kako se
genetski prenose tek sklonosti: umjetnosti, matematici, apstraktnom
mišljenju... Nevjerojatno bi bilo, kaže, da se priča o bilo čijoj
genskom predispoziciji za bilo koje zanimanje.
– Genetika ne može sudjelovati ni sa deset posto u profesionalnom
uspjehu. Sve ostalo je rad, učenje, dobri profesori, upornost... Djeca
znanstvenika, glumaca, liječnika ili političara ne zainteresiraju se za
zanimanja svojih roditelja zbog genetike nego zbog činjenice da su
odrasli u miljeu, okruženi razgovorima, raspravama, čak i
instrumentima. To je ključ. Ne genetika. Genetika nije “gotov
proizvod”. Ona može biti samo pomoć, ništa drugo – kaže genetičarka s
Instituta “Ruđer Bošković”.
Kad je riječ o izraženijoj genetskoj predispoziciji, Đurđica Ugarković
kaže da je takvo što prisutno, eventualno, u obiteljima glazbenika,
slikara, sportaša, matematičara. U pravu, primjerice, takvo što se ne
može ni spominjati, jer je vještina potrebna za dobrog pravnika naučiti
čitati, a to nauče svi, bez obzira na zanimanje svojih roditelja,
zaključuje Ugarković. Ma koliko se zgražali nad izjavom Arna Vičića,
shvaćajući je kao zakamuflirani nepotizam, njegov slučajan izbor riječi
– teško je povjerovati da je Vinčić toliko upućen u genetiku – možda
otkriva početak novog, ne manje opasnog trenda. Umjesto osobne, hoćemo
li imati genetsku kartu? Hoće li nepotizam zamijeniti stvarna “genetska
referenca”?
Nema determiniranosti
– Genetika, općenito prirodne znanosti i moderna tehnologija,
unapređuju ljudski život, u to nema sumnje. No, s obzirom na njihovu
moć, na ljudski život, odnosno na čovjeka djeluju nasilno – prvi je
postulat kojega se drži profesor etike na zagrebačkom Filozofskom
fakultetu Hrvoje Jurić, upozoravajući na sveprisutni totalitarizam
znanosti: – Postoji napredak, ali kamo on vodi? Kamo idemo?
Odgovore na ta pitanja trebale bi dati humanističke znanosti, no one su
danas gurnute na marginu. Znanost i tehnologija ne mogu odgovoriti na
temeljno pitanje – smije li se učiniti sve što se može. Geni ne
određuju ljude, ustrajava Jurić. – Protiv sam genetičke
determiniranosti, protiv uvjerenja i bezgraničnog vjerovanja da je
čovjek određen genima. Moderne znanosti i genetika pobuđuju vjeru u
ljudima, daju im lažnu nadu. Sve u svrhu manipulacije, ekonomske – zbog
profita, i političke – zbog držanja reda i kontrole ljudi – smatra
Jurić.
Genetika “običnim” ljudima obećava korist. Znaju da će moći izabrati
dijete kojemu će “srediti” genetske anomalije, kojemu će moći izabrati
osobine... Eugenika, potraga za “savršenim čovjekom”, ima “samo” jedan
problem – što je savršeno? Uporaba genetike vodi prema potencijalnoj
diskriminaciji, razlikovanju “dobre” ili “loše” genetike.
Diskriminacija pojedinaca u zdravstvu, osiguravajućim kućama, pri
razgovoru za posao...
– Genima se manipulira: oni nisu toliko relevantni, ali se tretiraju
kao takvi – naglašava Jurić te upozorava: – I sve to na uštrb
privatnosti i individualnih sloboda.
OD MAFIJE DO POLITIKE
U Hrvatskoj bitnije biti nečiji nego biti – nešto
