Budućnost Hrvatske ovisi isključivo o budućnosti hrvatske ljevice. Naravno, kada se ova napokon pojavi. Sadašnja “ljevica” i “desnica” imaju istog vlasnika. Kapitalistička otimačina dovela nas je do stupnja kada neće biti važnijih društvenih pitanja od rješavanja socijalnog očaja. Broj onih koji nemaju ili imaju sve manje rast će zastrašujućom brzinom ako se ne pokaže hrabrost za snažnu intervenciju i zaustavljanje mahnitanja. U suprotnom, neminovno ćemo doseći stadij konfrontacije koja se sjajno opisuje rečenicom “bolje užasan kraj nego užas bez kraja”. Zato je danas besmisleno glupo govoriti o nužnosti reformi.
One se potežu da se ništa suštinski ne bi promijenilo, da bi establišment zadržao orobljene pozicije i da bi jedina kapitalistička političko-ekonomska filozofija, kupovanje vremena, mogla imati smisla. Hrvatskoj treba radikalni zaokret. Ako želi zadržati bilo kakav smisao postojanja i opravdanja vlastitog administrativnog legitimiteta, ona mora potpuno promijeniti način na koji se ovdje živjelo i radilo u proteklih 26 godina. Da bi Hrvatska opstala, ona jednostavno nema izbora nego postati drugačijom. Treba nam potpuno nova Hrvatska, nacionalizirana, detajkunizirana, deklerikalizirana, dekontejnerizirana, demistificirana. Treba nam jednostavna, poštena, socijalno uravnotežena, pravedna, solidarna Hrvatska u kojoj skupljanje plastične ambalaže i ulazak u Sabor neće biti najznačajnije privredne grane. Nema reformi koje bi stvorile takvu Hrvatsku. Jedini je izlaz da buduća Hrvatska okrene leđa dosadašnjoj Hrvatskoj. Sva temeljna pitanja dio su onog političkog spektra koji se obično naziva lijevim. Zbog toga se unutar njega i trebaju tražiti definicije hrvatske budućnosti. Shodno tome, desnica je danas anakronizam, politički okvir koji iz povijesnih provalija može lamentirati o naciji, identitetu, tradiciji, koji mobilizaciju svog ograničenog dosega i još ograničenijeg glasačkog stroja može nišaniti mržnjom prema izbjeglicama i ugrožavanju naše ionako upitne civilizacijske tradicije, kroz strah od terorizma, strah od vanjskih i unutrašnjih neprijatelja, kroz strah da će ponestati strahova.
Desnica danas podsjeća na međugorsku vidjelicu kojoj se neprekidno ukazuju boljševičko-jugoslavenski duhovi i koja je jedina kadra komunicirati s tim avetinjama. I premda ima priličan broj onih koji vjeruju u ukazanja i od njega žive, to još nikako ne znači da ona nisu posljedica psihopolitičke patologije i sindroma izmišljenog (ne)prijatelja. Paradoks desnice jest da će se i ona, kada napokon u ovoj koaliciji dograbi fotelje, morati baviti eksplicitno lijevom problematikom. I posljednji izbori pokazali su da je HDZ gubio glasove kada se počeo ponašati kao radikalno desna utvara, a SDP počeo dobivati glasove kada se u dva mjeseca prije izbora napokon prisjetio onih koji su ga doveli na vlast. Ljudima je instinktivno dosta velikih povijesnih tema. Oni još to nemaju hrabrosti precizno definirati jer su natovareni imperativnom stalne provjere lojalnosti. Ali je zanimljivo da se od izbora do izbora, ono što se nemaštovito zove trećim hrvatskim političkim putem, redovito pokušalo osoviti na ljevici. Laburisti, Živi zid, ORaH, sve su to pokušaji da se zapuni prostor čiji se potencijal širi. S druge strane, desnica od 1989. do „prelaska preko“ Mosta nije iznjedrila nijednu novu političku inicijativu, kad joj je, ruku na srce, i HDZ previše. Hrvatsku državnost danas ne jamče ni himna ni zastava, ni vojska, ni administracija, nego pun ili prazan želudac. Ona se gradi u frižideru i na punom stolu, u neovisnoj sitosti svakog svog građanina.
U ovoj zemlji dostojanstvo ne treba vratiti braniteljima, Saboru ili Crkvi kad su to ionako kategorije koje počivaju na privilegijima. Hrvatska dostojanstvo treba vratiti radnicima jer rad ne smije biti privilegij. To danas nitko ne traži. Strmoglavljivanje hrvatske stabilnosti nedvosmisleno je proporcionalno uništavanju radničkog sloja. Sve su ostalo dimne bombe. Tko će to politički jasno artikulirati? Naravno, to se očekuje od ljevice, ali ona je do sada bila toliko prestravljena mogućnošću da postane pravom ljevicom pa su njeni prvaci hrabrost pokazivali samo kada im je bila povrijeđena taština, kada su gubili i kada su se prepali za svoje dupe. Inače, to su dezerteri s prve crte obrane dostojanstva koji su probleme koristili kao trambulin za dolazak na vlast.
I čim su doskočili, najprije su leđa okrenuli onima koji su ih izabrali. Ljevica mora opet biti i srp i čekić, ali najprije mora početi davati znakove života, pokazati da stvarno postoji ili će se dogoditi paradoks da sve to učini HDZ. Je li to moguće? Naravno da nije, jer ni tamo nema hrabrosti ni vizije da se maknu od jama i drama. Desnica nam je do sada budućnost determinirala ograničenjima i uskogrudnošću. Ljevica se bojala mijenjati takvu budućnost. Kroz moto da ne bi trebalo biti povratka na staro nisu nam rekli ništa novo jer novo nisu definirali. Za naš predvidljivo dramatičan kraj i desnica i ljevica snose jednaku odgovornost; prvi zbog onoga što su činili, drugi zbog onoga što nisu.
G. Gerovac, vaše članke redovito čitam i cijenim ih, iako smo na suprotnim političkim stranama. Meni to nikad nije bila prepreka da prepoznam i pohvalim dobro uočavanje i odllčan članak i ljudi suprotnih ideoloških i političkih stavova. No ovaj članak potpuno Vam je promašen. Na žalost! Vjerujte mi da bih volio da nije tako. Ali jest. Objasnit ću zašto. --- Vi kažete da dostojanstvo treba vratiti radnicima. Kojim radnicima, Gerovac? Vi još uvijek imate u mislima nekadašnju sliku radnika koji su radili, pošteno i vrijedno, u velikim industrijskim postrojenjima, u rudnicima, u pogonima u koje su svako jutro odlazili u pet, još sneni ali s osmijesima na licu. Vrlo rado bih i ja ponovno vidio takve slike, ali takvih radnika VIŠE NEMA, Gerovac. Nestali su, izumrli. I nije ih, vjerujte mi, dokončao ni HDZ ni kapitalizam ni privatizacija. Dragi moj Gerovac, dokončao ih je legaliziran pobačaj i politika jednog, max. dvoje djece u obitelji. Zašto? Zato što su takvi radnici o kojima govorite, pošteni, marljivi, skromni ljudi koji su gradili Jugoslaviju u prva dva-tri desetljeća nakon 2. svj. rata bili ljudi koji su dolazili iz MNOGOČLANIH obitelji. Rad, poštenje, rano ustajanje, odgovornost... to su osobine ljudi iz takvih obitelji i iz onog vremena, još nerazorenog pobačajima i slobodnim seksom. Mislite li zaista da je ta slika danas moguća, kad ljudi imaju po jedno dijete koje žele, naravno, vidjeti ugodno zbrinuto u kakvoj sinekurici? Nije za jedinca rad, jedinca se nikad ne odgaja za to. Da i ne govorim da svaki taj jedinac već u startu ima imovine više nego dovljno za lagodan život s vrlo malo rada, jer je on, kao jedinac, nasljednik svojih roditelja koji su većinom također jedinci, i ima imovine, stanova i drugih nekretnina s obje strane i više nego dovoljno, pogotovo zato što on sam ili neće imati uopće djece ili će, možda, imati samo jedno. Žao mi je, Gerovac, i ja bih vrlo rado vidio da se vraća dostojanstvo radnicima, ali žalosna je činjenica da u našem društvu mi više nemamo radnika kojima bismo to dostojanstvo mogli vratiti.