Oni su musavi, prljavi, neškolovani, neradnici što dolaze iz obitelji s dvoznamenkastim brojem djece. Žive na rubovima gradova, a često, što je gotovo nemoguće, i na rubovima sela. Njihove navike su potpuno pogrešne, njihov način života jednostavno neprihvatljiv, njihovo susjedstvo nepoželjno. Njihove su sudbine teške, ali da nisu takve, svijet bi ostao zakinut za toliko tužnih pjesama. Tretiralo ih se kao prizemnu filmsku egzotiku, kao šibicarske autsajdere, švercere, prodavače djece i dresere medvjeda. Ako bi se trebao pronaći sinonim za stereotip, onda bi to bili oni. Uglavnom ih zovemo Ciganima, i to s malo c, a tek odnedavno, zbog usiljenih pokušaja za političkom korektnošću, obraćamo im se kao Romima.
No, prava priroda našeg odnosa prema njima uvijek ispliva gotovo nehotice, lakonski jer takvo što se podrazumijeva budući da su nas kao djecu odgajali pod prijetnjama da će nas, ako ne budemo dobri, odnijeti Cigani. Cigani su, dakle, postali kazneni ekvivalent za nešto loše od prvih naših sjećanja. Uvrijediti nekoga značilo je reći mu Cigane, a da je biti Ciganin doista nešto uvredljivo, službeno su potvrdile i institucije hrvatske države kada su počele kažnjavati sudionike maksimirskih stadionskih obračuna koji su se usudili vikati "Mamiću, Cigane". Očito je, ne samo za Mamića nego i za samu državu povreda časti biti Ciganinom, ali se u ovom posljednjem slučaju nitko nije pitao jesu li se možda i Cigani imali pravo osjetiti uvrijeđenima. S obzirom na sve to, uopće ne čudi što je nedavno gospođica Milanka Opačić, stanovita ministrica nečeg, donijevši alarmantnu vijest o tome kako u Hrvatskoj ima gladne djece, s olakšanjem objasnila da je tu ipak riječ uglavnom o Romima.
Pade nam kamen sa srca. Već sam pomislio da u Hrvatskoj gladuju djeca nekih bitnih ljudi, a to što su romska gladna, jebiga, to se podrazumijeva. Društvo u kojima bi njihova djeca bila sita u startu bi bilo sumnjivo budući da još nije bilo ni takvih društava ni takvih vremena. S onih već spomenutih gradskih i seoskih rubova, odmetnuti od civilizacijskih fraza i ljigavo lažne superiornosti, stoljećima gledaju na nas i misle si svoje. I imaju pravo jer, što ih više gledam, sve sam uvjereniji da njihova distanca nije isključivo posljedica našeg neprihvaćanja, nego da tu ima i mnogo njihova nepristajanja. Mi smo dva svijeta u dramatičnom odnosu tijekom kojeg jedan agresivno u svim aspektima svojih ekspanzija želi progutati sve drukčije, a onaj drugi, tih i savitljiv u svojoj mudrosti, pušta da se silina nezasitnosti previja preko njegovih leđa znajući unaprijed da će ga nekako već prekuburiti, kao što je to činio i eonima prije.
Elementarni ciganski život nije ništa drugo nego otpor dresuri kojoj smo podvrgnuti, ali mi joj nemamo hrabrosti reći da se goni u vražju mater. Posljedica takvog njihova stava jest gola osveta kojom se svaki sustav obrušava na njih. Jasno, metodologije su različite. One sežu od zapostavljanja i izolacije pa sve do eliminacije, ali čak i najnasilniji nasrtaji na njih još uvijek se tretiraju kao gotovo očekivani incident. Istrebljenja Roma nisu u povijesti dobila punu holokaustičnu definiciju iz jednostavnog razloga što Romi nisu uspjeli stvoriti političku paradigmu vlastitom postojanju. Oni nemaju politički okvir u kojem bi se realizirala subjektnost, oni nemaju dijasporu jer su isključivo dijaspora, njihova domovina je posvuda budući da je nemaju nigdje. Niti im je žele dati. Narod koji je uspio izbjeći vlastitu kriminalizaciju preskočivši proces transformacije u modernu naciju zato nam služi kao glavna ilustracija za većinu društvenih anomalija koje ne vidimo na sebi. Odnos nepravdi koje su Cigani napravili društvu i koje su sva društva napravila Ciganima dramatično je nerazmjeran, ali nitko se nikada nije institucionalno ispričao tom narodu. Oni nikada nisu vodili ratove, nego su ginuli u svim našim ratovima, onako, pride, jer ubiti Ciganina, pa ništa nas ne košta. I tako sve do danas, dok im djeca gladuju i dok se ta činjenica ne može smatrati ni statističkim alarmom, nego postaju eufemizmi za objektivnu fašistoizaciju socijalne politike.
Živimo u riskantnom vremenu u kojem se potpuno pogrešnog krivca za teškoće cijelog društva najlakše pronađe upiranjem prsta u obilježenu manjinu. Bit će zanimljivo promatrati što će se događati kada se, na žalost, krug gladnih bude širio i izvan okvira ciganskih naselja i ono što me iskreno brine, hoće li tada nama, u tupavost ogrezloj većini, neki podbuhli činovnik, u strahu za blagodati nezaslužene fotelje, uspjeti efikasno i uz smiješak objasniti da su i za glad naše djece krivi isključivo Cigani.
>> Veljko Kajtazi: Nezaposlenost je najveći problem kod Roma
