Komemoracija u Bleiburgu ipak će se održati i ove godine, unatoč svim zapletima i problemima, iako ne više kao vjerski skup, nego kao javno okupljanje. Organizatorima je i to bolje, nego da je skup posve zabranjen. Pitanje je, međutim, što će se događati na skupu, hoće li biti kakvih provokacija, jer bi austrijska policija mogla u svakom trenutku skup zaustaviti i zabraniti njegov daljnji tijek. Sve je moguće, jer je situacija dramatično naelektrizirana, pa bi moglo biti ispada i sa strane poklonika Bleiburga, ali i sa strane protivnika komemoracije.
Ekstremi se uvijek privlače, i hrane jedan drugoga, to odavno znamo. Zbog žrtava i odavanja pijeteta bilo bi poželjno da sve prođe mirno. Jer ipak bi žrtva trebala biti u prvome planu, a ne nečiji egoizmi, manipulacije, ideologija, politika…
To će biti ove godine. No što učiniti s Bleiburgom i komemoracijom idućih godina? Bilo bi krajnje vrijeme da se donese politička odluka, i ne samo politička, da se odustane od komemoracije na Bleiburgu jer sve ovo skupa više nema nikakvog smisla, i da se odustajanjem konačno prekinu sve dubioze oko nje. To tko će i kako i dalje dolaziti u Bleiburg, to je njegova privatna stvar, i to nitko ne može zabraniti. Kao i to da Počasni bleiburški vod, koji godinama ondje organizira skup, i koji je ondje kupio i zemljište, može raditi i dalje što želi i organizirati što god hoće, ako je to u skladu s austrijskim zakonima. Ali bez hrvatske države.
Jer bi u hrvatskom interesu bilo najzdravije da se komemoracija, odavanje počasti komunističkim žrtvama, žrtvama Bleiburga i posebno križnih puteva, preseli u Macelj kod Krapine, gdje se već godinama i održavaju komemoracije, nakon što je ondje uređeno spomen-područje s kapelicom i kosturnicom. Zašto Macelj?
Bilo bi posve opravdano da se središnja komemoracija takvog tipa održava u Hrvatskoj! Zar nisu kolone križnih puteva prolazile kroz Hrvatsku? Koliko je bilo poslijeratnih logora? Koliko je ljudi izgubilo živote u likvidacijama? Koliko je komunističkih žrtava bilo u Hrvatskoj, pa ako hoćemo i iz Hrvatske u svijetu, gdje ih je režim ubijao sve do 1990. godine?
Zatim, zar ne bi bilo logično da se središnja komemoracija održava na mjestu koje je i mjesto stradanja, likvidacija, otkrivenih i neotkrivenih grobišta? Macelj je nedvojbeno najveće komunističko stratište u Hrvatskoj, a ondje već postoji i spomen-područje.
Zašto i dalje komemorirati u Bleiburgu gdje nije bilo masovnih likvidacija i nije stratište kao Macelj? Zašto navlačiti komemoriranje u Teznom kod Maribora, gdje sigurno ima i Hrvata među žrtvama, ali to je Slovenija!? I zašto navlačiti komemoraciju u Udbinu kad imamo Macelj? Bleiburg je svoje odslužio. On je svoju najveću funkciju imao za vrijeme bivše Jugoslavije, kad je bio jedan od simbola otpora komunističkom režimu, i sjećanje na ono što se dogodilo nakon predaje 1945., o čemu se u Jugoslaviji nije smjelo ništa znati. Samo što je i Bleiburg pretvoren često u emigraciji u mitomaniju, prvenstveno što se tiče broja žrtava, slično kao što je i Jasenovac pretvoren u mitomaniju, također oko broja žrtava.
Bleiburg je imao i svoju funkciju nakon osamostaljenja Hrvatske. Ali dok je emigracija od njega za vrijeme Jugoslavije radila i mitologiju, dotle je hrvatska politika nakon 1990. taj mit često i njegovala, ili Bleiburg politički često instrumentalizirala.
Ni organizatori se nisu baš previše proslavljali jer se godinama na komemoracijama pojavljivalo ustaško znakovlje, hrpa ljudi paradirala pod simbolima poraženih ideologija, pjevale se ustaške pjesme, i preko svega se šutke prelazilo. Plus, kad se još uzmu u obzir brojni promašeni politički govori, bilo je za očekivati da će s vremenom doći do sve većeg otpora takvoj komemoraciji. Katolička crkva u RH i BiH pokušala je to svesti pod vjerski skup, i tako nekako komemoraciju učiniti dostojanstvenijom, kad je preuzela suorganiziranje nad njome, i kad su mise ondje počeli služiti hrvatski biskupi. Međutim, i neki od njih su ondje svašta govorili, često povijesno netočno.
Bleiburg dakako ne treba zaboraviti, treba ga povijesno objektivno valorizirati, kao i sve druge povijesne događaje. Ali Hrvatska treba napraviti korak dalje, i odmaknuti se od dosadašnjeg načina komemoriranja, te sve prebaciti unutar svojih granica. Drugo je pitanje, ima li za to političke hrabrosti, odlučnosti, volje, vizije? Jesu li akteri oko Bleiburga na to spremni?
Džaba vam priča, nećete ugasiti komemoraciju jednog od najvećih zločina u 20.-om stoljeću !