Večernji list ove godine slavi svoj 65 rođendan. U šest i pol desetljeća naši su novinari ispisali oko milijun stranica, objavili smo oko 25.000 različitih izdanja. Iz naše bogate arhive, donosimo serijal priča o lokalnim herojima, ljudima koji su spasili nečiji život, o znanstvenici koji su pomaknuli granice, o pobjednicima koji su nemoguće učinili mogućim. Neke ljude koji su svojim humanim djelima stvorili te priče, uspjeli smo pronaći i par desetljeća kasnije, pa su priče o njima dobile i nastavak, no nekima od heroja s naših naslovnica, nismo uspjeli ući u trag. Možda su neki od njih baš vaši rođaci, susjedi prijatelji ili poznanici - ako ih čitajući ove životne priče prepoznate, budite naš 'joker zovi' i pišite nam na mail dojavi@vecernji.net, jer to su ljudi koji zaslužuju bar još koji napisani redak, uz jedno veliko – hvala.
Kroz sve ove godine postojanja Večernjeg lista, jedna istina ostaje neokrnjena: u velikim nesrećama i krizama, prva pomoć dolazi od običnih građana, prije nego što se pokrenu državne strukture. Njihova srdačnost i spremnost da pruže podršku jedni drugima, kako materijalnu tako i moralnu, istinski su impresivni.
Poplava koja je zadesila Zagreb u noći između 24. i 25. listopada 1964. godine ostala je duboko urezana u kolektivno pamćenje Zagrepčana. To je bila prirodna katastrofa koja je izazvala ogromnu štetu, ali je istovremeno iznijela na površinu izvanrednu solidarnost i otpornost zajednice. Trnje, Trešnjevka i Novi Zagreb bili su među najteže pogođenim dijelovima grada, dok su mnogi domovi, poslovni prostori i infrastruktura pretrpjeli značajna oštećenja. Gubitak 17 života i brojka od oko 40.000 ljudi bez krova nad glavom su bolni podsjetnici na razmjere tragedije. Materijalna šteta, procijenjena na stotine milijuna tadašnjih dinara, samo je dodatno naglasila razmjere katastrofe. Brzo je proglašeno izvanredno stanje, a u spašavanje i evakuaciju uključili su se vojska, policija, vatrogasci i mnogi dobrovoljci.
Razmjere poplave pokazuje i to da niti Večernji list nije izlazio nekoliko dana jer je poplava izazvala ozbiljne poremećaje u distribuciji i proizvodnji novina. Voda je prodrla u tiskare i skladišta, što je dovelo do obustave tiskanja i distribucije, te su Vjesnik i Večernji list 27. listopada zajedničkim naporom izbacili izdanje od dvije stranice. Zajedničko izdanje na nekoliko stranica je izlazilo tjedan dana. Kada se Večernji list vratio na kioske samostalno i u punom izdanju mogli smo čitati veliki broj izvještaja o hrabrim djelima dobrovoljaca i velikoj solidarnosti Zagrepčana.
Reporter Večernjeg lista Milan Sigetić donosi reportažu naslovljenu 'Bez sna i odmora' s vatrogascima dobrovoljcima koji su pomagali ljudima odmah kada je nastupila poplava. Zvonko Pondeljak je inače bio radnik Komunalnog poduzeća u Dugom Selu i samo je obavijestio kolege iz firme da je na poprištu poplave na zadatku, a do toga trena već je imao 17 godina iskustva kao dobrovoljac u vatrogastvu.
- U prvom naletu vode na Peščansku ulicu trebalo je spasiti najmlađe i najstarije. S kolegom Mandićem bio sam 23 sata na plastičnom čamcu. Izvlačili smo po desetak ljudi. Najteže mi je bilo kad se predamnom našao 60-godišnji oduzet čovjek. Iako se protiv nas urotila i voda i kiša i mrak, spasili smo ga. Tek u srijedu javio sam se ženi i 11- godišnjem sinu Josipu. I oni su bili ugroženi! U jednom momentu u čamcu smo imali i djecu. Bujica nas je ponijela, i već sam pomislio na najgore, ali uspjeli smo se zaustaviti na jednom plotu, ispričao je hrabri dragovoljac Pondeljak reporteru.
August Škreblin je bio strojobravar u Prvomajskoj tvornici koji je unesrećenima na području Ilirske, Peščanske i Kružne ulice pomagao dan i noć bez prekida. "Ne znam koliko sam ljudi spasio. Na zadatku sam bio na čamcu sve do utorka dok se voda nije povukla. Imali smo poteškoća u Sokolgradskoj ulici 35, prijetila je opasnost da će se kuća srušiti, Stvari smo prenijeli na sigurno mjesto. S drugovima sam radio po kiši bez svjetla. Čovjek ne pita za umor kad su u opasnosti ljudski životi. Eto, i ja nisam uspio spasiti svoje stvari. Stanujem u IV Peščanskoj granu, moje stvari je spasila vojska. Sreća što je moje 4-godišnje dijete još prošlog tjedna otišlo k djedu i baki u Pregradu, ispričao je August.
Osim dobrovoljnih vatrogasaca pomaganjem i maksimalnom požrtvovnošću istaknuli su se i zagrebački studenti. Na prve vijesti o poplavi oformili su stožer i brigade koje su okupile više od 5000 studenata. Mnogi su spontano pomagali u poplavljenom području i računa se da je u svim akcijama sudjelovalo oko 7.000 studenata, a Večernji javlja da nije bilo moguće zaposliti sve koji su željeli. Tisuću studenata Medicinskog fakulteta odmah su se stavili na raspolaganje zdravstvenoj službi. Branko Puharić, predsjednik Sveučilišnog odbora saveza zagrebačkih fakulteta novinaru Večernjeg je ispričao i zanimljiv slučaj studenta farmacije Zdravka Kučana. -On je doslovno shvatio našu naredbu da moramo doći do čamca i uspio je ukrasti jedan od Armije. Kada je kapetan jedinice to doznao, nije se ljutio, čak se i sprijateljio sa studentom, prepričao je Puharić.
Na mjestu poplave od prvog dana su na najugroženijim mjestima svog Trnja bili i pripadnici mladeži, njih najmanje tisuću. Jedna od njih, Ivica Čavac je spasio iz ruševine četvero djece i nekoliko starih žena u Folnegovićevoj ulici. Nekoliko dana poslije toga događaja Čavac i njegovi prijatelji nisu ni htjeli govoriti novinarima Večernjeg o takvim podvizima jednostavno rekavši da je to bila njihova dužnost. - Drugi poslovi su sada preči. Uspomene neka ostanu za starost. Sada treba pomoći poplavljenima, treba pomoći onima kojima je uništen dom, rekli su skromni pripadnici herojske mladeži.
>>65 GODINA VEČERNJEG LISTA Neke ljude koji su svojim humanim djelima stvorili te priče, uspjeli smo pronaći i par desetljeća kasnije, pa su priče o njima dobile i nastavak, no nekima od heroja s naših naslovnica, nismo uspjeli ući u trag. Možda su neki od njih baš vaši rođaci, susjedi prijatelji ili poznanici - ako ih čitajući ove životne priče prepoznate, budite naš 'joker zovi' i i pišite nam na mail dojavi@vecernji.net, jer to su ljudi koji zaslužuju bar još koji napisani redak, uz jedno veliko – hvala.
