Večernji list ove godine slavi svoj 65 rođendan. U šest i pol desetljeća naši su novinari ispisali oko milijun stranica, objavili smo oko 25.000 različitih izdanja. Iz naše bogate arhive, donosimo serijal priča o lokalnim herojima, ljudima koji su spasili nečiji život, o znanstvenici koji su pomaknuli granice, o pobjednicima koji su nemoguće učinili mogućim. Neke ljude koji su svojim humanim djelima stvorili te priče, uspjeli smo pronaći i par desetljeća kasnije, pa su priče o njima dobile i nastavak, no nekima od heroja s naših naslovnica, nismo uspjeli ući u trag. Možda su neki od njih baš vaši rođaci, susjedi prijatelji ili poznanici - ako ih čitajući ove životne priče prepoznate, budite naš 'joker zovi' i pišite nam na mail dojavi@vecernji.net, jer to su ljudi koji zaslužuju bar još koji napisani redak, uz jedno veliko – hvala.
Te 1960. godine, kada je Večernji list tek probio led na tadašnjoj medijskoj sceni bivše države, naš se novinar već uhvatio u koštac sa sustavom i to onim zdravstvenim. Nije ga analizirao iz daleka, obukao je bijeli mantil i tjedan je dana proveo s dežurnim ekipama Hitne pomoći. Kako bi se na licu mjesta uvjerio kakav je u praksi odnos zdravstvenih radnika prema pacijentima, ušao je u ambulante svih dežurnih bolnica u Zagrebu – Sestre Milosrdnice, Merkur, Sveti Duh, Trauma u Draškovićevoj, Rebro i Dječja bolnica u Klaićevoj.
Pod novinarskom se lupom tada našla humanost i profesionalna etika, stručnost i požrtvovnost liječnika i drugog medicinskog osoblja, ali i ponašanje sudionika u prometu kada se nađu 'oči u oči' s rotirkom i začuju sirenu vozila Hitne.
Sve je događaje bilježio, a nakon nekoliko desetaka ispisanih stranica zaključio je da bi svako generaliziranje bilo pogrešno, jer sustav nose pojedinci među kojima su oni čija požrtvovnost i nadljudski napori u borbi za ljudski život nadilaze okvire mogućeg, oni zbog kojih već i sam prijem u bolnicu na pacijenta djeluje kao melem, ali i oni drugi koji često zaboravljaju na samu srž svoje profesije te se prema pacijentima odnose hladno, bez elementarne empatije, a ponekad i neprofesionalno.
U članku koji je napisan prije 64 godine, novinar koji je tjedan dana bio u bijelom mantilu, detaljno je opisao svoja iskustva iz bolnica - očito niti više od šest desetljeća nije bilo dovoljno da se neke kockice slože bolje i da se neke 'krive Drine' isprave.
Ponedjeljak - KBC Sestre Milosrdnice
Prvog dana, 5. prosinca 1960. godine, bio je u dežurnoj bolnici „Dr. M. Stojanović“ (danas KBC Sestre Milosrdnice). Dežurni liječnik, koji je oko 21 sat zaprimio osamnaestogodišnju učenicu Zoricu K., iz Zavoda za slijepe u Radničkoj cesti, dobio je sve pohvale jer je, iako je pacijenata bilo mnogo, dobro posložio prioritete, ocijenivši da je Zorica prva u redu za hitne intervencije. Naš je novinar te noći još tri puta s ekipom Hitne ušao u istu tu ambulantu te je zaključio da je zasluženo srušena fama o nehumanom postupku zdravstvenog osoblja kod prijema bolesnika u sitne sate, iza ponoći.
„Bili smo zadovoljni u ulozi građana kontrolora, no ne u potpunosti, jer za dežurstvo je bilo pripremljeno samo 20 kreveta, a slučajeva je bilo 39. Ipak, dežurni se liječnik nekako snašao te je smjestio najhitnijih 26 pacijenata. Bio je to susret s problemom starog datuma“, zaključio je tada novinar Večernjaka.
Utorak - KB Merkur
Drugog dana svog 'rada' na Hitnoj dežurao je s timom tadašnje Kliničke bolnice „Dr. Ozren Novosel“, u Zajčevoj (danas KB Merkur). Oko ponoći, s ponedjeljka na utorak, naš je reporter s ekipom Hitne u bolnicu, na dežurni ginekološki odjel, dovezao mladu ženu s dijagnozom spontanog pobačaja. Neslavno je počelo već u predvorju, gdje su dugo čekali dežurnu medicinsku sestru, a u istom se neugodnom tonu nastavilo i po njenom dolasku.
„Hajde, idemo“, rekla je grubo pacijentici, umjesto pozdrava. U agoniji zbog komplikacija s trudnoćom, mlada joj je žena odgovorila kako zbog jakih grčeva ne može niti hodati, a kamoli se popeti na drugi kat, te je zamolila da ju preveze kolicima.
„Pa još i to, deset puta moram silaziti“, odbrusila je sestra drskim tonom, pri tom očito zaboravivši da je na dežurstvu, da je za svoj rad plaćena te da kolica doista služe za prijevoz bolesnika, zabilježio je naš novinar te je, očito ponukan lošim primjerom, u istoj bolnici odlučio provesti još jedno noćno dežurstvo, s utorka na srijedu.
„Jurimo vozilom Hitne do Zagrebačke ceste. Sirena zavija. U sudaru, pri padu s motora, stradao je alatničar tvornice 'Rade Končar'. Na glavi mu je rana natopljena krvlju, zbog čega smo sirenu uključili i na putu do dežurne bolnice „Dr. Ozren Novosel“. S pacijentom smo stigli najvećom mogućom brzinom, ali gle čuda, u 6 i 10 sati u dežurnoj ambulanti tama. Kucamo na vrata i konačno uspijevamo probuditi dežurnog bolničara i medicinsku sestru koji snenim kretnjama navlače ogrtače i telefonom pozivaju dežurnog liječnika, koji je također spavao. Unesrećeni je tako u bolnici punih 20 minuta čekao pomoć“, opisao je novinar u bijelom mantilu još jedno loše iskustvo na istoj bolničkoj adresi, dodavši da te noći, niti uz najbolju volju, nije mogao zabilježiti baš ništa pozitivno, ali i napomenuvši da vjeruje kako loši primjeri ipak nisu i uvriježena praksa.
Srijeda – KBC Sestre Milosrdnice
U bolnici „Dr. M. Stojanović“ (danas KBC Sestre Milosrdnice), Večernjakov je novinar te srijede odradio noćnu smjenu s produženim dežurstvom do 14 sati. Čekaonica na hitnom prijemu bila je prepuna, za mnoge pacijente nije bilo slobodne stolice.
„Oko 11 sati ulazimo u čekaonicu i ostajemo iznenađeni. U uglu, na klupi, u polusvjesnom stanju sjedi 21-godišnji student, Stipe D. Vidjevši da je riječ o slučaju koji ne smije čekati, jedan od članova ekipe Hitne ušao je u ambulantu te je nakon njegove intervencije student konačno primljen na pregled, a potom i hitno prebačen na kirurški odjel, gdje je ustanovljena perforacija slijepog crijeva. Kako smokasnije doznali mladić je taksijem prebačen iz Studentske poliklinike u čekaonicu ispred dežurne ambulante u bolnici „Dr. M. Stojanović“. Iz te je ambulante povremeno provirivao bolničar koji je mladićevoj pratnji rekao da čekaju, a to se čekanje, iako je slučaj bio hitan, produžilo na 40 minuta“ zabilježio je novinar, napomenuvši kako je praksa u kojoj trijažu vrše bolničari, loša praksa.
Četvrtak – KB „Sveti Duh“
U profesionalnom smislu bolje, no s ljudske strane jako hladno, bilo je na dežurstvu u tadašnjoj općoj bolnici „Dr. Josip Kajfeš“ (danas KB „Sveti Duh“)
„Oko 12 i 40 sati dopremili smo unesrećenu Josipu L. U kirurškoj ambulanti dežurni liječnik dao je hitan nalog bolničarima što i kako trebaju raditi, ali za unesrećenu ženu nije, bar dok smo mi bili prisutni, našao niti jedne riječi, ni dobro ni loše, a njoj bi sigurno bilo kakva riječ značila tada neprocjenjivo mnogo“, zapisao je novinar koji je dežurao s timom Hitne.
Petak - KBC Rebro
Iskustvo iz prve ruke, u KBC-u Rebro, vratilo je našem kolegi optimizam - 38-godišnji Nestor B. iz Pule, s dijagnozom bronchopneumonie, nije imao zdravstvenu iskaznicu, no iako je ambulanta tog dana imala vrlo jaku frekvenciju bolesnika, pacijent bez zdravstvene iskaznice primljen je na način kakav se doista samo poželjeti može, zaključio je naš reporter, a nakon stresnog tjedna, pozitivan se niz nastavio i u subotu, u dežurnoj Traumatološkoj bolnici (danas Klinika za traumatologiju KBC-a „Sestre milosrdnice“).
Subota – Trauma u Draškovićevoj
„Od pomoćnog osoblja, do liječnika u toj bolnici, prijem, odnos osoblja i medicinska pomoć bili su na takvoj visini da sve to, s punom odgovornošću, možemo nazvati primjernim. Ako je tako svakog dana, a čini se da jest, jer to potvrđuju bolničari i liječnici Hitne, onda je Traumatološka bolnica primjer kako treba pružati zdravstvene usluge oboljelim i unesrećenim građanima“, zapisao je kolega, a pohvale su tada dobili, ili bolje reći zaslužili i liječnici Dječje bolnice u Klaićevoj, gdje je tragom tri hitna poziva bio na kirurškom odjelu.
„Prijem unesrećene djece i njihovih roditelja vršio se na najhumaniji način, ali primijetili smo i nešto zbog čega se nepotrebno gubi vrijeme. Naime, liječnik pored svog, istovremeno obavlja i posao bolničar i činovnika, a kako smo doznali to je uvriježena praksa koja je u svakom slučaju nepraktična“, upozorio je novinar prije više od šest desetljeća, a situacija se, od te 1960. do danas, barem što se tiče preopterećenosti liječnika administrativnim poslovima, na žalost nije promijenila na bolje.
U svom se članku osvrnuo i na vozače. U tjedan dana, tijekom kojih se više desetaka puta vozio u vozilu Hitne, zamijetio je kako vozači automobila, pa čak niti vozači tramvaja, vrlo često ne poštuju pravo prednosti vozila Hitne.
Želite li s nama podijeliti vaša iskustva s hitnih bolničkih prijema, pišite nam na dojavi@vecernji.net
