Sutrašnjim početkom školske godine u škole se uvodi zdravstveni odgoj u sklopu kojeg će se u nižim razredima učiti o zdravoj prehrani i higijeni, a u višim razredima o spolnom odgoju i prevenciji ovisnosti i nasilja. S epidemiologinjom dr. sc. Sanjom Musić Milanović, voditeljicom Odjela za promicanje zdravlja HZJZ-a, članicom povjerenstva koje je kreiralo program, razgovarali smo o važnosti zdrave prehrane i usađivanju navike pravilne prehrane djeci. S. Musić Milanović magistrirala je 1999. na međunarodnom poslijediplomskom studiju na Université Libre de Bruxelles, doktorirala na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu 2010. Trenutačno i predaje epidemiološke metode i javno zdravstvo na Malta College of Art, Science and Technology.
Zašto djeca radije jedu “junk food”, zbog needuciranosti ili nezainteresiranosti roditelja?
Moj je stav da smo svi skupa poprilično educirani. Mislim da se tu radi jednostavno o dostupnosti, o tome što je najjednostavnije pojesti. Kad je čovjek u gradu, najlakše mu je ući u pekarnicu. Jeftino je i pristupačno. Je li finije, ne bih znala. Vjerojatno jest, inače ne bi toliko djece i odraslih jelo te proizvode. Dostupnost kad si gladan prijeđe u naviku.
Što roditelj mora napraviti da dijete radije kupi bananu umjesto peciva?
Roditelji moraju razgovarati, objašnjavati, upozoravati, pregovarati, moliti, prijetiti. To su inače standardne metode menadžeriranja koje bi i roditelj trebao primijeniti u odgoju djece. Budimo otvoreni, koliko roditelja za to ima vremena i energije? S druge strane, užurbani način života dovodi do toga da doma jedemo uglavnom sami, na brzinu, u prolazu. Nema više običaja da se sjedne oko stola. Sretne su obitelji koje svaku večer mogu sjesti i popričati. Ta socijalna komponenta je najvažnija, ali je nestala ili nestaje. Mislim da je mali broj obitelji u kojima se servira ručak u pola dva svaki dan jer je to naprosto neizvedivo. I to je mjesto gdje moraju uskočiti vrtići i škole.
Mislite da mogu zamijeniti roditelje i dom?
Ne radi se o zamjeni roditelja i doma, nego o razvijanju pravilnih prehrambenih navika u djece koja borave u odgojnim ustanovama. Svatko tko je u kontaktu s djetetom trebao bi pridonijeti očuvanju zdravlja djece.
I mislite da se zdravstvenim programom može odgajati djecu?
Sigurno može. Djeca su fantastična za rad, oni su vrlo dostupni, na jednom su mjestu i upijaju kao spužvice. Oni zapravo ne znaju što trebaju, vi ih vodite, a oni vas slušaju. Mi kreiramo njihove životne navike. Radom s djecom možete doći i do roditelja, što je inače puno kompliciranije.
Da dijete odgaja roditelje?
Na neki način da. Odnosno, mi preko djeteta možemo utjecati i na spoznaje kod roditelja. Teže je educirati roditelje. Neki će na edukaciju u školu prije svega preko roditeljskih sastanaka i planiranih radionica za roditelje rado doći, a neki nevoljko, ali će sudjelovati.
Znači li to da će se pravi rezultat vidjeti za osam godina, kad stasaju sadašnji prvašići?
Očito srednjoškolac neće reagirati. Svaka navika može se promijeniti u tri mjeseca. No ono što educiraš, moraš učiniti dostupnim. U prijevodu, ako dođemo u srednju školu i pričamo kako trebaju jesti, to im je dosadno. Ali ako to sutra dobiju na tanjuru, onda će povezivati znanje i praksu. Sve je to naučeno ponašanje. Beba ne zna ništa, ali snima odrasle i sve ovisi što roditelj radi. Veliki problem je davanje emocionalnog značenja hrani. Hrana nije nagrada, već bi trebala zadovoljiti fiziološku potrebu, utažiti glad. Razgovor: ako budeš dobar, dobit ćeš sladoled zapravo je dugoročno poguban. A realno, mi hrani dajemo strahovitu emocionalnu i socijalnu ulogu. Što god se događa, mi jedemo. To je izuzetno loše.
Što servirati djetetu za doručak?
Ne treba biti ekstreman ni u čemu, pa tako ne pretjerivati s tim što je zdravo, a što nije jer vam se to na kraju može obiti o glavu. U pravilu neki mliječni proizvod, žitarice, ne treba puno komplicirati. Ja, recimo, volim zobene pahuljice. To je čas posla, navečer namočite, a ujutro tri minute treba da to zakuha. I stavite malo cimeta ili grožđica ako dijete voli. Voće za doručak je iznimna stvar. Bobičasto ili jabuka uz neki mliječni proizvod i komad tamnoga kruha s nekim namazom, primjerice pekmezom, bio bi idealan doručak, kako za dijete, tako i za odrasle.
Treba li uporno inzistirati na zdravom?
Treba biti umjeren, nikako isključiv. Najgore je nešto zabraniti. Ja svojoj djeci ne dajem gazirana pića. No to ne znači da ih oni ne piju, znam da ih piju. Ali ono što kao roditelj mogu napraviti jest da nemam ladicu sa slatkišima i da im nije refleks otvoriti ladicu i uzeti čips ili smoki, sjesti pred računalo ili televizor i jesti ili otvoriti hladnjak i natočiti gazirano piće. Cijela priča ide prema stvaranju navika. Dakle, doma se to ne gricka, doma se pije voda iz slavine jer je zdravstveno ispravna. Treba stvarati pravilne životne navike. To ne znači da se ne smije pojesti i popiti nešto što je nezdravo.
Imaju li učitelji motiva dodatno se baviti djecom, doručkovati s njima i prati zube u trenutku kad im se režu plaće?
Ovo im možda olakšava rad. Imam dvoje djece i nekakvo iskustvo kako funkcioniraju barem dvije škole, a znam iskustva i drugih roditelja. Želim reći da su, bez obzira na visinu plaće koje su zaista destimulirajuće, ti ljudi iznimno stimulirani za rad s djecom. Prekrasno je vidjeti koliko vole raditi s djecom u relativno teškim uvjetima. Ideja o praktičnom satu je iz skandinavskog modela – radiš, stvaraš naviku i to postaje refleksna radnja, sastavni dio života.
A tjelovježba?
To je bolna tema. Meni se najbolje čini nešto neizvedivo – da svaki dan imaju sat tjelesnog odgoja, po mogućnosti prvi sat. Ali moramo se staviti u realne okvire. U prva četiri razreda imaju tri sata, kasnije dva. Nije to ni toliko malo kad bi se uredno provodilo. No nemoguće je osigurati dvoranu da svi uspiju vježbati, a neki i nemaju dvoranu ili ovise o vremenskim uvjetima. Pripremaju se poligoni za vježbanje u predvorju ili u učionici tako da se ne ovisi o vremenskim prilikama ili raspoloživosti dvorane. Poligoni, što znači strunjače, bućice, trake, lopte, bit će testirani u drugom polugodištu u dvije kulturno i tradicijski različite županije, Vukovarsko-srijemskoj i Dubrovačko-neretvanskoj.
Bi li bilo djelotvornije poticati djecu na treniranje nekog sporta?
Problem u našem društvu je što postoje dvije kategorije djece: oni koji ne treniraju ništa i oni koji se bave vrhunskim sportom. I mi kao društvo koncentrirani smo na vrh sportske piramide i na to da uključujemo samo talentiranu djecu od koje možemo očekivati vrhunske rezultate. Većina djece nije stvorena za vrhunske sportaše, sesilna su i treba ih potaknuti. Ali nisu rođena takva, djeca su u pokretu i mi kao društvo činimo ih pasivnima. Dođu u školu, moraju sjesti. Nema micanja. Razumijem da ne mogu hodati po razredu, ali im svaki dan treba osigurati vrijeme za pokret i razvijati rekreativni sport.
Treba li uvesti tzv. porez na debljinu, grickalice i gazirano?
Istraživanja pokazuju da bi pomoglo. No nisam tu da sudim je li korektno to napraviti u zadanim okolnostima. To je pitanje i za HZZO. Recimo Švicarska puno ulaže u preventivu, imaju besplatne programe očuvanja zdravlja, od besplatnog fitnessa preko raznih radionica do usklađenih cijena takozvanih zdravih namirnica s ostalima. Korisnicima osiguranje pokriva više troškova nego nekome tko nije pazio na zdravlje. Dugoročno bi trebalo o tome i kod nas razmišljati.
Često se čuje da za zdravu prehranu treba više novca?
Idemo razbiti misterij da je zdrava prehrana skupa. Recimo, bijeli kruh je jeftiniji od crnog. Jest kad ga kupiš, ali šnite im se režu debelo, jede se više, sutra ga je teško koristiti ako ga se ne tostira ili samelje u mrvice. To sam testirala, možete koristiti najskuplji integralni i bijeli kruh za istu cijenu. Crni kruh, koji je u startu skuplji, reže se na tanke šnite, manje ga se pojede i dulje traje, a usto je za očuvanje zdravlja poželjniji. Ako umjesto čipsa imate narezanu mrkvu, voće, djeca će imati naviku posegnuti za tim. Ne treba zaboraviti da će dijete jesti kad je gladno. Mi ih ne trebamo nutkati cijelo vrijeme, čak ni jako mršave. Ljudski organizmi se razlikuju i ne trebaju svi istu količinu hrane, niti mogu svi jesti sve. Primjerice, ako dijete odbija meso ili mliječne proizvode, to ne mora biti njegov hir, to može značiti da mu nedostaje enzim za preradu tih namirnica.
Zdravstveni program podrazumijeva i seksualni odgoj kojemu se protivi dio roditelja. Daje li program slobodu izbora roditeljima?
Roditelj ima pravo usmjeriti svoje dijete na način koji smatra najispravnijim. S druge strane, mislim da svako dijete i čovjek ima pravo na informaciju utemeljenu na znanstvenim dokazima. I ništa mu neće biti od toga što zna, nitko ga ne tjera da nešto primjenjuje. Ali ne možeš znati ako nemaš informaciju. Djeca imaju pravo na informaciju.
... ona sanaderova je preko muža dobila priliku iskopavati gdje je god htjela a ova drugarica svoje bedastoće uz pomoć partije nameće našoj djeci kroz školovanje ... drugovi komunisti ako mislite da građani RH ne znaju prati zube, ili see hraniti, prvo naučite starije, roditelje, skrbnike, stričeve, bake, ujake i tetke a oni će djecu ... pa u Africi su to radili do prije 20 godina - učili ih prati zube i ruke i više to ne rade ... strava ..