Tijekom najmračnijeg dijela sjevernoameričke povijesti trgovci robljem iz Afrike oteli su 400 tisuća ljudi te ih u krajnje neljudskim uvjetima dopremili na farme gdje su radili kao robovi. No znate li koliko je istih takvih nesretnika dopremljeno u Brazil? Četiri milijuna! Meni osobno to je šokantan podatak. I čvrsto vjerujem kako nisam jedina koja je robove povezivala samo s "Čiča Tominom kolibom" i svim ostalim knjigama, filmovima i TV serijama čija su tema, krvavi i okrutni, robovlasnički odnosi u povijesti SAD-a. Brazilski šok bio je to veći jer me zaskočio u kazalištu, na predstavi "Poslije tišine" kojom je početkom rujna otvoreno 20. izdanje Festivala svjetskog kazališta. Potresna je to priča, nastala po knjizi Itmara Vieire Júniora, koju je adaptirala i režirala Christiane Jatahy (ovogodišnja dobitnica Zlatnog lava na Bijenalu u Veneciji). Tu je autoricu zagrebačka kazališna publika upoznala među prvima u Europi kada se predstavila originalnim čitanjem Čehovljevih "Triju sestara", a sada smo vidjeli njenu potresnu predstavu koja govori o suvremenom ropstvu, problemu današnjeg Brazila. Danas potomci tih prvih robova ne samo da nemaju nikakva prava na zemlju koju generacijama obrađuju već na njoj ne smiju izgraditi kuću od bilo kakvog trajnog materijala (ne daj Bože – cigle). Ti robovi našeg doba žive u slamnatim potleušicama i rintaju dan i noć. Jedna od najpotresnijih scena predstave upravo je ona u kojoj se iza glumaca na sceni vrti dokumentarni prikaz rušenja baš jedne takve slamnate kućice. Do te kazališne scene takve su kućice u mom umu "stanovale" tamo negdje o vremenima Matije Gupca, a ne u svijetu u kojem živim. I nije to naivno gledanje na svijet, jer svi mi znamo za gladnu djecu u Africi, za krvave ratove, za žene pod burkama..., ali živimo neke svoje, mnogo uže živote.
I upravo u razbijanju tih okova i širenju granica jednu od glavnih uloga ima dokumentaristički teatar. On je zadnjih godina, pa i desetljeća, veliki teatarski trend na svim pozornicama svijeta, a istinsko uzbuđenje koje publiku doslovno udara u pleksus postižu najveći kazališni majstori. Oni kroz tako ispričane priče publici daju lekcije života, one koje se ne zaboravljaju. Jednu od najeksplozivnijih predstava tog žanra vidjeli smo također na Festivalu svjetskog kazališta, lani, iz ruku možda i najvećeg majstora žanra. Bila je to predstava "Obitelj" redatelja Mila Raua, u produkciji belgijskog kazališta NTGent, koja se bavi tragičnim kolektivnim samoubojstvom cijele obitelji. Redatelj u njoj rekonstruira tragični događaj iz 2007. godine, kada se u francuskom gradu Calaisu ubila cijela jedna obitelj, roditelji i dvoje njihove djece. Motiv nikada nije otkriven, a u oproštajnoj poruci pisalo je samo: "Zabrljali smo, žao nam je." Mnogo toga bilo je potresno u ovoj predstavi, u kojoj je užas rastao iz minute u minutu. Za početak ni jedan gledatelj ne zaluta na "Obitelj", već sjedne u kazalište dobro znajući što će gledati, pretpostavljam i nakon mentalnog treninga za lakše podnošenje svega što ga čeka. I tada se pred njegovim očima počnu redati scene iz nekog sasvim običnog života, bliskog svakome od nas.
Obitelj zajedno ruča, djeca uče i pišu zadaće... nema tu nasilja, nema alkohola ili droge, udaraca... Sve je posve normalno, ma što to značilo. I baš zato to i jest toliko šokantno. U glavi gledatelja cijelo vrijeme raste panika, jer kraj zna unaprijed, a zapravo ga ništa u događajima na sceni ne može pripremiti na kolektivnu scenu vješanja. Priznajem da sam u tom trenutku imala oči čvrsto zatvorene. Nisam to mogla podnijeti, doslovno nisam imala snage da iz kazališta ponesem i taj prizor, iako sam dobro znala da me dječje žmirenje ne može spasiti. Milo Rau je ovom predstavom stvorio jasnu sliku užasa suvremenog života, kada ljudi posustaju ni sami ne znajući zašto i kako, a taj je užas imao i jedan vrlo jak kazališni pojačivač. Na sceni je, naime, bio glumački bračni par: An Miller i Filip Peeters sa svojim dvjema kćerima tinejdžerkama Leonce i Louisom. Na sreću nije svaki dokumentaristički teatar onaj koji sa sobom donosi noćne more i dane teških misli. Ima tu i predstava koje doslovno vraćaju nadu u život. Upravo takvu napravilo je još 2015. godine Kazalište slijepih "Novi život", usput budi rečeno, najstariji svjetski teatar slijepih osoba. To je predstava "Jučer sam se sjetio plave", po tekstu i u režiji Petre Radin. Već sam naslov u glavi gledatelja stvori veliki upitnik jer kako da se plave sjeti netko tko nikada nije vidio ni nebo ni more. I baš u tome je poanta, protagonisti – slijepi glumci – u toj su se predstavi ogoljeli tako da su doslovno srušili sve granice, pa i granice umjetnosti. Ta je predstava u punom značenju te riječi bila sat iskrenosti, a autorica je u njoj naglasak stavila na posvemašnju iskrenost pa publici o svom životu govore ljudi koji nikada nisu vidjeli i oni koji su zbog bolesti izgubili vid. Govore o svom djetinjstvu, o teškim odvajanjima od obitelji kako bi krenuli u školu za slijepe, o nužnim prilagodbama i o svemu što su u njima izgubili zbog nerazumijevanja onih koji vide.
Govore o svakodnevici, ženskim grudima, seksu, govore o psima vodičima, tuguju za onima koje su izgubili, uvjeravaju publiku i sebe da novog psa neće voljeti tako snažno kao onog prethodnog... Vojin Perić, jedan od glumaca i dugogodišnja pokretačka snaga Novog života, za tu je predstavu rekao da je bila prvi izlet ovog kazališta u dokumentaristički teatar i da su svi sudionici u njoj prema publici bili iskreni kao što to nikada nisu bili ni prema članovima svoje obitelji. Time su stvorili odu životu, koja mnogo čemu može podučiti nas videće ljude, i zato je baš ta predstava jedan od najvećih hitova ovog kazališta. Ali kod dokumentarističkog kazališta postoji i jedna velika zamka. Mnogi ga gledaju ne uspijevajući pri tome izaći iz svojih svjetonazorskih okvira. Pa kada Oliver Frljić radi predstavu "Pismo iz 1929." na temelju Ive Andrića te na sceni gradi logor iz devedesetih, opasan bodljikavom žicom, ima onih koji to "čitaju" kao još jedan politički pamflet. Ja sam u njoj vidjela razoružavajući i krvavu istinu i glumce koji idu do kraja: kada je prvom na glavu, u sceni mučenja, stavljena plastična vrećica, samoj sebi sam rekla: "Ma daj, gluma." Kada se te vrećica prilijepila glumcu na lice, postala sam svjesna da na njoj nema rupa za zrak. Ta je predstava postala lekcija kako se nekada treba čvrsto uhvatiti za stolicu u kazalištu da se ne bi izjurilo iz dvorane. Bila je to pouka o kazalištu velikom kao život sam.
Video: 'Bojana Krišto izgubila je neravnopravnu odluku'
