Borba protiv prirode i narušavanje njezinih ekosustava najčešće ne završavaju dobro za čovječanstvo, ali mi ovim projektom našem planetu samo želimo vratiti ono što mu posljednjih desetljeća sve više i više uzimamo i tako sve vratiti na nulu. Govorim o zelenim površinama i, konkretno, nekoj vrsti pošumljavanja pustinjskih područja. Ne mislimo da našim projektom Saharu možemo pretvoriti u Amazonu, ali ljudima koji žive u tom području svakako možemo omogućiti da uzgajaju povrće usred pustinje, i to samo s pomoću sunca i morske vode – riječi su kojima je Charlie Paton, osnivač tvrtke Seawater Greenhouse koja se, kako joj i ime kaže, bavi razvojem tehnologije za sadnju povrća u “morskim staklenicima”, još prije nekoliko godina obratio investitorima u Jordanu, Omanu, Somaliji, Ujedinjenim Arapskim Emiratima i Australiji.
Jeli su ‘jordansku salatu’
Projekt koji im je pokušavao prodati djelovao je poput bajke – usred pustinje sagradit će velike plastenike, od kojih je jedan površinom velik kao četiri nogometna igrališta. Zatim će ispod njih napraviti velike bunare, u koje će upumpavati slanu vodu direktno iz mora, a zatim će s krovova plastenika u te bunare biti umočene cijevi obložene nečim što bi najlakše bilo usporediti s jastučićima od vate. U te vatene jastučiće puhat će ventilatori koji će biti pogonjeni na solarnu energiju, a zahvaljujući posebnoj tehnologiji koju je razvila Patonova tvrtka, voda će se u tom procesu desalinizirati, odnosno od nje će se u jedne spremnike odvajati sol, a u druge rasol, odnosno pročišćena, ali još ne sasvim pitka voda.
Rasol zatim u daljnjem procesu apsorbira toplinsku energiju i tako još više spušta temperaturu u stakleniku, a time dolazi do daljnjeg procesa desalinizacije i na koncu se rasol pretvara u pitku vodu koja može služiti i za navodnjavanje zemlje u samom stakleniku, ali i oko njega, čime se stvaraju male pustinjske oaze. Za razliku od tradicionalnih procesa proizvodnje pitke od morske vode pri kojima se troši puno energije, ali iza koji ostaje i puno rasola koji zatim zagađuje zemlju i čini je neuporabljivom, ovdje nema otpada, tj. sve se koristi i ništa se ne baca. – Kada uđete u jedan od naših staklenika, osjećat ćete se kao da ste iz Sahare zakoračili u kišni London. Mi u njima stvaramo klimu koja je idealna za rast različitog vrsta povrća, primjerice krastavaca, rajčica, zelene salate ili paprike. Prije samo nekoliko mjeseci postavili smo prve plastenike u Jordanu, a prošli tjedan moja obitelj i ja jeli smo “jordansku salatu”, tako da ovo očito radi, a sad je samo pitanje koliko volje postoji kod lokalnih vlasti da bi ovakav projekt zaživio na višoj razini – kazuje osnivač Seawater Greenhousa.
Povrće iz Sahare za Norvešku
O uspješnosti projekta dovoljno govori i činjenica da se za kupnju povrća iz Omana i Jordana, koliko god to nevjerojatno zvučalo, već interesira i Norveška, a dogovorena je i suradnja između tih zemalja i nekoliko putničkih agencija zahvaljujući kojima će se povrće iz pustinje naći na jelovnicima nekoliko velikih prekooceanskih kruzera. – Trenutačno radimo na rješenjima s pomoću kojih bismo našu tehnologiju mogli ponuditi običnim, malim ljudima, koji bi je onda koristili za to da budu samodostatni. To ćemo učiniti nakon što uspijemo dizajnirati staklenike koji neće morati biti veliki poput nogometnih igrališta, nego površine tek nekoliko metara četvornih – najavljuje Paton, koji tvrdi kako su već vrlo blizu takvim komercijalnim rješenjima koji bi stanovnike pustinjskih područja mogli pretvoriti u – farmere.
"U Sahari bez kapi pitke vode počeli uzgajati povrće", a primjeri za to Jordan, Oman, Somalija, Ujedinjeni Arapski Emirati i Australija. Ovo je valjda neka nova razina onoga kad ideš na Tajland ili kad si bio na Tenerifima.