POMOZIMO Tri brata školarca, a samo jedne tensice, trenirka i ruksak

U školi nam se rugaju jer smo jako siromašni

17.03.2009.
u 17:08

Jedne tenisice, tri para nogu. Jedan ruksak, troja leđa. Jedna trenirka, tri brata. Ivan (15), Danijel (11) i Kristijan (10) ne znaju kako izgleda nova majica. Još manje od toga oni znaju kako izgleda pristojan život.

Blatnjavo dvorište, ruševan krov nad glavom, razbijeni prozori, teška vlaga i žbuka koja im umjesto komadića mesa pada u tanjur rijetkog variva, jedino je s čime se bude i liježu. Oboreni i posramljeni pogledi na licima braće, koja nikada nisu imala vlastiti dom bez miševa, štakora, propuha i truleži, samo su preslika svega onoga što zbog teškog siromaštva i bijede proživljavaju baš svaki dan:

Pakao siromaštva
- Da, rugaju nam se! - tužno progovara Kristijan. - U školi nas vrijeđaju, a u ulici se nitko neće igrati ni razgovarati s nama.

Zatvaranje dvorišnih vrata, prijezir i podsmijeh kao da pripadaju bajkama o Pepeljugama i Trnoružicama, koje će kad-tad imati sretan završetak. Na žalost, u ovoj tužnoj priči ispunjenoj gorkim slikama teško da možemo prepoznati bajku, a kamoli sretan kraj:

- Pogledajte kako živimo! Već 12 godina u podstanarskoj kućici koja će se jednog dana srušiti na sve nas. Teško mi je zbog sinova! Djeca su okrutna, zadirkuju ih, rugaju im se, a ja ih ne mogu izvući iz te bijede. Radim kao čistačica za 2000 kuna, a podstanarstvo plaćam 800 kuna.

Suprug je dobio otkaz Elektri, pa tu i tamo fušari za nekoga tko ga pozove. Vidite i sami, kupujem im rabljenu odjeću na sajmištu za par kuna, donesem kući i operem, a onda je oni prosljeđuju jedan drugome. Isto je i s knjigama, torbama, tenisicama – zajecala je 42-godišnja majka Anita Pavlović.

Pristojni i dobri momci
- Nije meni zbog mene, ja sam maltretirana od malena, izbačena iz kuće od vlastite majke kad sam joj rekla da me očuh htio silovati. Kopala sam po kantama za smeće samo da pronađem mrvicu kruha, ili komad odjeće da se utoplim. Ništa mene više ne može slomiti, ali teško mi je zbog djece - kaže Anita i priznaje da je u braku, u koji je pobjegla od ulice i siromaštva, bilo teških trenutaka.

- Suprug me znao maltretirati da su djeca u jednom periodu života zanijemila. To je prestalo, suprug se promijenio, ali je siromaštvo i dalje tu. Zabrinuta sam djecu, za budućnost - govori shrvano Anita.

- Bog mi je svjedok da ne želim ništa za sebe, već samo za djecu. Oni su dobri momci, pristojni, malo povučeni u sebe zbog svega, ali zaslužuju bolje. Suprug i ja im ne možemo priuštiti baš ništa, a kamoli kompjutor, ili sve ono što im treba za školu. Pa kako da živimo od moje plaće i onoga što suprug zaradi?! – pita se Anita.


Postavimo temelje za bolji život trojice braće

Anita se, priznaje, u teškom i zamornom životu odrekla i srama i ponosa:
- Dok sam još imala snove i nadu, mislila bih da nikad ne bih mogla moliti pomoć. Ali danas je drukčije, trebam dobre ljude da pomognu mojim sinovima, da se barem oni jednoga dana izvuku iz ove bijede i postave temelje za bolji život.

I dok se Anita guši u suzama, a mi pokušavamo zamisliti život u ruševnoj kućici, Ivan, Danijel i Kristijan, teško podnose taj vanjski svijet. Jer, za tri brata iz zagrebačkog Vukomerca, to će biti samo još jedan od pečata surovosti kojim ih okrutno žigoše svaki dan. No, kako bismo im pokazali da život ima i onu ljepšu ulicu, kojom hodaju dobri ljudi, pomognimo im da vrate svoje dostojanstvo i postave temelje za bolji život. Pomoć im možete se uplatiti na Anitin tekući račun u Zagrebačkoj banci (6761 0214 9860 8506), broj: 3222729860

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije