Škola za život ušla je u eksperimentalnu primjenu, a ako je suditi po prvim dojmovima učenika, program uopće nije loš. Tara, učenica petog razreda iz Osijeka izvagala je doduše svoju torbu i utvrdila da joj je za dva kilograma teža nego torba njezine kolegice Grete, u čijoj se školi još ne primjenjuje novi program, no svjedoči da joj je u školi puno zanimljivije nego prije. Učili su o novcu, a na pametnoj ploči mogli su vidjeti kune i lipe koje su zbrajali, kao i voće koje su kupovali na digitalnoj tržnici pa im je bilo puno lakše računati.
Tara u školu još uvijek nosi tiskane udžbenike, jer digitalni nisu do kraja spremni, no kada budu, očito je da će učenike zainteresirati puno lakše od starih, uz pomoć kojih nisu tako lako mogli vizualizirati gradivo koje uče. Izuzmu li se početne nespretnosti (aplikacije za digitalne udžbenike još nisu u funkciji), sadržaj koji u tolikoj mjeri lakše zainteresira djecu poželjet će svaki roditelj. Greta je, s druge strane, peti razred počela standardnim gradivom o prirodnim brojevima i standardnim načinom učenja. Na to se ne žali i nije sigurna da bi joj u “Školi za život” bilo bolje, ali žali se na količinu vremena koju dnevno potroši na pisanje domaće zadaće, a to je, kaže, između sat ili dva vremena. No, još je poraznije ono u čemu se zapravo sastoji ta zadaća.
Djevojčica kaže kako se od njih očekuje da u bilježnice prepišu zadatke koje im nastavnica napiše na ploči, a kada dođu doma, zadatke koje su dobili za domaću zadaću iz udžbenika prepisuju u bilježnice i tek onda rješavaju. Doista je teško proniknuti u logiku kojom se vodi nastavnica kada od djece traži da prepisuju zadatke iz knjige, umjesto da jednostavno navedu broj zadatka i onda ga riješe. Čemu bi to uopće služilo? Ta djeca u petom razredu ne uče pisati! Iz ovog primjera moguće je izvući jedan jedini zaključak – ako je nastavnik nesposoban ili nezainteresiran, ne mogu mu pomoći ni digitalni udžbenici ni “Škola za život”, jer će njegovi učenici bespotrebno prepisivati zadatke. Na papir ili na tablet, svejedno je.
