Kada je 17. travnja malo poslije 8 sati uvečer zazvonio telefon u njegovoj obiteljskoj kući u okrugu West američke savezne države Teksas, 41-godišnji dobrovoljni vatrogasac Morris Bridges nije ni slutio što će se dogoditi.
Zapovjednik dobrovoljne vatrogasne brigade čiji je bio član zvao ga je da ga obavijesti kako je izbio požar u lokalnoj tvornici umjetnih goriva. Nakon kratkog razgovora Bridges se spremio, obukao svoje vatrogasno odijelo, pozdravio sa suprugom te prije izlaska iz kuće poljubio svog dvogodišnjeg sina Jamiesona. – Tata te voli – rekao mu je, sjeo u automobil i odvezao se prema buktećoj tvornici gnojiva. Više ga nikad nisu vidjeli. Morris Bridges jedan je od 15 poginulih u havariji tvornice West Fertilizer Company prije desetak dana u SAD-u. Riječ je o jednoj od najtežih industrijskih nesreća tijekom posljednjih godina u svijetu, a sanacija njezinih posljedica trajat će još godinama.
Katastrofa u SAD-u
Osim 15 poginulih, u eksploziji je ozlijeđeno više od 180 ljudi. Tvornica je sravnjena sa zemljom, a uništeno je više od 80 objekata koji su se nalazili u krugu od 2,1 kilometar od tvornice.
Među njima, uništena je i dvokatnica s više od 50 stanova. Još je stotinjak stambenih kuća, raznih javnih objekata i škola u širem krugu oštećeno, a o snazi eksplozije svjedoči i činjenica da su od udarnog vala popucali prozori na kućama u gradiću Abbotu, udaljenom 11 kilometara od epicentra eksplozije. Američka seizmološka služba u trenutku eksplozije registrirala je podrhtavanje tla ekvivalentno potresu snage 2,1 stupanj po Richterovoj ljestvici. Katastrofa u Westu, iako šokantna, nipošto nije iznenađujuća.
Petrokemijske tvornice spadaju u red najopasnijih industrijskih postrojenja na svijetu. Tijekom posljednjih stotinjak godina zabilježeno je više teških nesreća u takvim objektima, često i uz golem broj ljudskih žrtava. Još 1921. u eksploziji BASF-ove tvrtke u gradu Oppau poginula je 561 osoba, a ozlijeđeno ih je oko 2000.
Razlog tako velike opasnosti, kako objašnjava hrvatski stručnjak za terorizam Zoran Grgić, krije se u tehnološkom procesu proizvodnje u petrokemiji.
– Urea i amonijev nitrat najčešće su proizvođena umjetna gnojiva. Amonijev nitrat obično se sintetizira iz amonijaka i dušične kiseline, rjeđe iz otopine amonijevih i nitratnih soli, flegmatičan je, otporan na trenje i udar, ali jednom kada se aktivira, gori s plamenom od 210° C i eksplodira s nevjerojatnih 5270 m/s.
Radi usporedbe, baruti su 10-ak puta sporiji, a vojni eksplozivi dvostruko brži. Zbog tog svojstva koristi se kao glavni sastojak industrijskih eksploziva jer nije prebrz te stigne “odraditi” rušenje. Pri takvim eksplozijama ostaje prepoznatljivi bijeli dim, za razliku od vojnih eksploziva koji daju prepoznatljivi crni. Raspadanjem, amonijev nitrat daje veliku količinu slobodnog vodika koji gori upečatljivo bijelom bojom. Dok se aktivirani dio eksploziva izdiže i dobiva novi kisik iz okoline, reakcija se nastavlja te nastaje “gljiva nalik nuklearnoj” – kaže Grgić.
Ipak, nakon nesreće u Westu, nužno se nameće pitanje sigurnosti najvećeg hrvatskog petrokemijskog postrojenja – kutinske Petrokemije. Ta tvornica kapacitetom i kompleksnošću barem je pet puta veća od one koja je eksplodirala u Teksasu.
Zona uništenja
Prema Grgićevu proračunu, u slučaju potpune havarije, u krugu od 2,1 kilometra od tvornice nastala bi zona potpunog uništenja, a preživjeli bi se mjerili u promilima.
Dakako, upravo zbog toga svako petrokemijsko postrojenje u svijetu opremljeno je kompleksnim sigurnosnim uređajima i protokolima. Zasad nema nikakvog razloga vjerovati da ti sustavi, kao i oprema, nisu u sigurnosno zadovoljavajućem stanju.
Ipak, kako posljednjih godina Petrokemija posluje uz znatne gubitke, neki su zabrinuti jer uz aktualne poslovne rezultate Petrokemija teško može poštovati investicijski ciklus koji zahtijevaju planovi modernizacije.
Tako, primjerice, pišući o događajima na prošlogodišnjoj skupštini dioničara tvrtke jedan od većih pojedinačnih dioničara Petrokemije Nenad Bakić piše: “Čuli smo da postoji usvojeni plan investiranja do 2017. koji uključuje nužna ulaganja zbog usklađenja s EU, postoji popis projekata za dobivanje okolišne dozvole do 2017., za što je potrebno oko 80-100 mil. kn godišnje, a 44 kao prošle godine sasvim je sigurno premalo. Možda griješim, ali čini mi se da iz postojećih operacija PTKM ne može generirati 480-600 mil. investicijskih kuna u šest godina...”
Dakako, temeljem spoznaje o slabijem tempu investicija ne može se zaključiti kako je sigurnost Petrokemije na bilo koji način ugrožena. Iako u Petrokemiji nisu odgovorili na upit Večernjeg lista o sigurnosnim procedurama u tvornici, nakon katastrofe u Westu logično se nameće nužnost reevaluacije takvih procedura.
Zoran Grgić smatra kako opasnost ne prijeti samo od nekog kvara na tvorničkoj infrastrukturi – kao što je vjerojatno bio slučaj u Teksasu.
– Smještaj za azilante je u Kutini, jedinoj tvornici umjetnog gnojiva u Hrvatskoj. Nije pitanje hoće li se, nego kada će se dogoditi teroristički napad. Kada se dogodi eksplozija, možda neće niti trebati slati spasioce dalje od Volodera i Banove Jaruge, grad Kutina prestat će postojati – poprilično zlokobno najavljuje Grgić. Nadajmo se da se to predviđanje ipak neće obistiniti.
>>Zagrepčanin u Teksasu: Svi smo mislili da nas netko bombardira!
>>Petrokemija će odsad kupovati jeftiniji plin
