Dugo sam oklijevao s pisanjem ovog teksta. Htio sam vremenu dati priliku da ozdravi malenu Noru i sve vezati uz sretan kraj. I premda sam uvjeren u takav ishod, shvatio sam da zbog nepromjenjive dramatike značenja ove priče neću više čekati. Jer nikada je nisam želio doživjeti u koordinatama uobičajenih utješnih fraza kojima se nemaštovito i do ravnodušnosti predvidivo pune stranice u ovakvim slučajevima, nego sam htio upozoriti na nešto što se namjerno i nemarno prešućivalo. Naravno, iskreno želim tom djetešcu, kao i svoj djeci koja danas odrastaju, da budu zdravija od nas koji im ostavljamo u amanet svijet u kojem lijek košta pet milijuna nekog novca. U takvom svijetu ljudski život ništa ne vrijedi. I to je jedina istina. Lijekovi uz koji se vrte toliki iznosi nisu namijenjeni izlječenjima, nego imovinskoj selekciji s jasnom porukom da smo društvo u kojem će živjeti samo bogati. Ostali će umirati ili prositi za svoje zdravlje. Norini roditelji bili su prisiljeni učiniti upravo to. U bezizlaju zdravstvenog sustava morali su život svog djeteta spašavati internetskom inačicom milostinje. Sve je o brzini prikupljanja milodara odavno napisano i, ma kako bili ponosni jedni na druge, nikako se ne smije zaboraviti da je samo tehnologija omogućila da se novac skupi brzo a da prosjačenje ne izgleda baš toliko očito. Sustav koji nas tjera da nemoćno gledamo umiranje vlastite djece nakarada je svake pomisli na civiliziranost pa ovo naše vrijeme i ne možemo nazivati civilizacijom. Zašto izdvajamo za zdravstvo ako nam ono ne želi spašavati najmlađe! Od čega se rade ti lijekovi čija se upotreba mjeri milijunima! Kako se cijena liječenja tijekom samo jedne noći može povećati za trećinu! Hoćemo li i za svako sljedeće bolesno dijete morati održati nacionalni donatorski referendum da bi mu se omogućila prilika za izlječenje!
Koliko pitanja, koja to zapravo i nisu, koliko strpljenja u narodu pa ih se godinama, bezobrazno i cinično, pravi budalama od kojih se uime države i sustava neprekidno otima a da im se ništa ne vraća. Priča o maloj Nori trebala bi nas sve, zbog svoje notornosti, razbjesniti do te mjere da bismo na ulicama trebali izvikivati ČEMU NAM SLUŽITE! Ako moramo sami skupljati novac za zdravlje naše djece, ako sami moramo tražiti poslove, ako sami moramo organizirati grijanje (što se događa u nekim gradovima), ako ne budemo ni glasali za vas, vjerovali vam, išta očekivali od vas, onda vaše postojanje na mjestima koja ste tako zvjerski prisvojili više nema nikakvog opravdanja. Sustav je pao, sustav je potpuno nepotreban. On preživljava na našoj krvi. Nora nije osjetila prisutnost države, ona je osjetila prisutnost ljudi koji su djelovali izvan sustava, nesebično, po savjesti. Nije osjetila, recimo, ni Crkvu, koja bi morala biti prva u donatorskom redu jer i sama živi od naših dotacija, ali je i ona svojim bolesnim cinizmom izjavom “da je sudjelovala jer su novac davali i vjernici” prisegnula da je već odavno dio neosjetljive piramide moći koja se brine samo za vlastiti profit. Norina je priča potvrda da se krug obesmišljavanja današnjice potpuno zatvorio. Iz njega nam nema van ako ga nastavimo trpjeti glupošću vlastite skrušenosti. Istočnjački je mudrac još sredinom prošlog stoljeća rekao da bi u ljudskoj civilizaciji, ako se ona tako doista želi zvati, tri stvari neupitno trebale biti besplatne: voda, školstvo i zdravstvo. Na prvu ova se ideja može učini toliko jednostavnom da ne može biti rješenje, ali kad samo malo dublje zagrebete, vidjet ćete da su baš te tri stavke temelj onoga što bi trebalo činiti sretnim naše postojanje. I dok je ovaj na istoku prije pola stoljeća tražio za sve besplatnu vodu, danas hrvatski mudrac Josipović pokorno klima glavom i pristaje na davanje koncesije na vodu. Sa samo ove tri stavke da se skine imperativ profita, da ih se oslobodi krvopija koje će vlastitu mater prodati zbog jedne lipe, cijeli bi se svijet, kakvog danas poznajemo, okrenuo naglavačke. Ništa više ne bi bilo isto, ništa više ne bi moglo biti isto. I dobro bi bilo da je tako. Upravo na te tri stavke počiva filozofija ovog kriptorobovlasništva. Jer, dok vas mogu ucjenjivati vašim zdravljem, dozirati vam znanje prema potrebi unaprijed određene vaše primjenjivosti, dok vam vodu najdoslovnije mogu prodavati na kapaljku, dotle će biti gospodari vaših sudbina. I u svakoj priči, bila to Nora ili bilo tko drugi, neće vidjeti ništa drugo nego priliku za bogaćenje ili tek mjesto troška. Što se njih tiče, samo platite pa na kraju tretmana možete čak i ozdraviti. Preživjeti sigurno nećete. Jer, za razliku od vas, kojima je ta spoznaja jednostavno preskupa da se nauči, oni dobro znaju da je život kratak i da imaju malo vremena da vas ogule do gole kože. Zato moraju biti brzi i efikasni. Zato se ne smiju obazirati na sitnice. Pogotovo ne na petogodišnju djecu.
Priča o maloj Nori trebala bi nas, zbog notornosti, razbjesniti do te mjere da bismo na ulicama sustavu i državi trebali izvikivati: ČEMU NAM SLUŽITE!
