Dok su cijela Europa i dobar dio svijeta zaokupljeni pitanjem hoće li u Europi započeti novi rat, Talijani su danima, od prošlog ponedjeljka, birali novog predsjednika, nasljednika Sergija Mattarelle, koji ni pod koju cijenu ne želi još jedan sedmogodišnji mandat. I nije im išlo s izborom, s obzirom na to da je velika većina velikih elektora, odnosno izbornika, koji u Italiji biraju predsjednika, uglavnom predavala prazne glasačke listiće ili se uopće nije pojavila na glasanju.
Talijani, naime, predsjednika biraju u parlamentu, s time da pravo glasa imaju članovi Velike izborne skupštine, koju čine svi zastupnici i svi senatori, izabrani i doživotni, zatim po tri delegata talijanskih pokrajina, njih ukupno 1009, ali je u međuvremenu jedan delegat umro pa je elektora sada 1008. A ono što talijanske predsjedničke izbore čini jedinstvenima jest način biranja, s obzirom na to da elektori ne biraju između unaprijed određenih delegata, nego svaki elektor na glasački listić napiše ime onog kandidata (kandidatkinje) kojeg žele vidjeti na najvišoj poziciji u državi, a glasanje se ponavlja sve dok jedan kandidat – ili kandidatkinja – ne prikupi dovoljan broj glasova. A s obzirom na to da nijedna politička stranka nema većinu za izbor svog kandidata, za uspjeh je potreban dogovor različitih političkih opcija, a sve to, naravno, praćeno je uobičajenim spletkarenjem, trgovinom i podmetanjima, iako to, dakako, nije talijanska posebnost.
Zato mnogi u ovom postupku vide prvorazredni šou i predstavu usporedivu jedino s izborom rimskoga pape, iako u velikoj dvorani Zastupničkog doma na rimskome Montecitoriju, gdje se svakodnevno odvija ritual biranja, ne pale izborne listove i ne puštaju bijeli ili crni dim, kao što to čine u Sikstinskoj kapeli tijekom biranja pape. I palača na Montecitoriju, kao i palača na Kvirinalu, u kojoj stoluju talijanski predsjednici, dio su vatikanske povijesti. U Kvirinalskoj palači prebivalo je čak 30 papa, četiri talijanska kralja i 12 predsjednika Talijanske Republike, a tu je palaču svojedobno i Napoleon izabrao za svoju rezidenciju, iako se u nju, zbog skorog francuskog poraza, nikad nije uselio.
Međutim, unatoč pompoznosti, ovo nije samo pitanje političkog spektakla, a još manje povijesti i slavne prošlosti, nego ponajprije političke sadašnjosti, a pogotovo budućnosti, i to ne samo zato što uloga predsjednika – koji u talijanskom sustavu raspušta parlament, imenuje premijera i potvrđuje njegov kabinet – ni izdaleka nije samo ceremonijalna i marginalna, pogotovo u kriznim vremenima, a u svijetu talijanske poslijeratne politike kriza je konstanta. Ovdje je, naime, ključno pitanje hoće li aktualni premijer Mario Draghi postati novi predsjednik Republike ili će pak nastaviti svoj premijerski mandat i tako osigurati nastavak uspješne gospodarske politike, koja je Italiju nakon toliko mršavih godina vratila na staze gospodarskog rasta, zbog čega je ugledni The Economist Draghijevu Italiju nedavno proglasio zemljom godine u svijetu.
Draghi je, naime, i nakon pet neuspješnih krugova glasanja za predsjednika i dalje na popisu potencijalnih kandidata za predsjednika, a njegovo bi preseljenje na Kvirinal najvjerojatnije, iako ne sigurno, otvorilo vrata prijevremenim izborima i novom krugu političke nestabilnosti. Draghi je u protekloj godini uspio ono što nijednom talijanskom poslijeratnom premijeru nije pošlo za rukom.
Ujedinio je gotovo kompletnu talijansku političku scenu, od ljevice do desnice, koja više ili manje poslušno podržava njegovu tehnokratsko-političku vladu, tako da je trenutačno u opoziciji jedino neofašistička stranka Braća Italije Giorgije Meloni. Draghi je ujedno i jedan od najmoćnijih lidera u Europskoj uniji, a politički vakuum u Njemačkoj zbog odlaska Angele Merkel i talijansko-francuski sporazum što su ga upravo u Kvirinalskoj palači u Rimu prije nekoliko tjedana potpisali Draghi i Emmanuel Macron promijenili su odnos snaga u Europskoj uniji i povećali političku težinu Italije, koja je postala gotovo ravnopravna članica europskog trijumvirata, s Njemačkom i Francuskom, iako francusko-njemačka osovina i dalje ostaje ključni pokretač ujedinjene Europe. Sve to ujedno je i razlog zbog kojeg Draghijeva kandidatura, o kojoj se sam Draghi još uvijek nije jasno izjasnio, što upućuje na zaključak da je prihvaća, nije ujedinila ni one koje je ujedinila njegova premijerska funkcija. Iako uspjehe Draghijeve vlade nitko ne želi dovesti u pitanje, u talijanskoj politici, što smo toliko puta vidjeli, sve je moguće, pa i ono što se sada čini nemogućim.
