Masona u socijalističkoj, točnije Titovoj Jugoslaviji nije bilo. Prije svega, radi se o prilično simplificiranoj tvrdnji koja je, naravno, daleko od nijansirane istine koja se otkriva kroz vrlo jednostavno pitanje; a što je sa svim onim masonima koji su činili lože prije Drugog svjetskog rata? Društvo je, doduše doživjelo duboke, revolucionarne promjene, KPJ je postala jedina, organizirana društvena i politička platforma ispod čijeg su se plašta mogle izmigoljiti samo slične, prikladne organizacijske strukture koje bi nadopunjavale monolitnost, a u tom konceptu mjesta za slobodno zidarstvo kao udrugu koja se temelji prije svega na diskretnom obliku rada mjesta nije moglo biti.
Konstatira to i Zoran Nenezić u svom opsežnom djelu “Masonstvo u Jugoslaviji”, autor koji se možda i najozbiljnije pozabavio poviješću masonstva u svim fazama regionalnog postojanja s obzirom na političke mijene koje su ovaj prostor dohvatile. Nenezić ipak konstatira kako, iako formalno bez organizacijske strukture loža i formaliziranja rada kroz “bratski lanac”, on ipak nije bio u potpunosti prekinut. Mnogi prijeratni slobodni zidari stavili su se na raspolaganje novom sistemu i uključili se u javni, politički, znanstveni, kulturni život.
Ono što je posebno zanimljivo jest da su mnogi od njih, kako se to već govori, ugradili svoja znanja i ugled u temelje tog novog društva, postali su nositelji najviših priznanja SFRJ-a. Na samom početku Titova Jugoslavija našla se pred nekoliko snažnih vanjskopolitičkih izazova. Jedan je bio pitanje Trsta, drugi vraćanje zlata koje je bivša kraljevska vlada iznijela iz zemlje, a radilo se, navodno, o rezervama u vrijednosti ondašnjih 80 milijuna dolara. Narodna banka tražila je povrat zlata, vraćeno je 15 milijuna dolara, a ostatak je SAD zadržao kao zalog za nacionaliziranu imovinu, proces koji su nove boljševičke vlasti upravo započele.
Snažno oslanjanje na SSSR doživjelo je svoj kraj u poznatim događanjima iz znamenite 1948. i rezolucije Informbiroa kada Jugoslavija i SSSR te druge zemlje istočnog bloka dolaze do ruba ratnog sukoba. Ekonomska blokada i propagandni rat protiv Titova režima koji su uslijedili od dojučerašnjih saveznika naveli su neke od slobodnih zidara, poput Viktora Novaka, da “kanalima ranijih međunarodnih veza upućuju apele masonima na zapadu da se Jugoslaviji pomogne. Navodno je tada i na adresu Moše Pijade stiglo čak i pismo jednog masona koji je smatrao da se u takvim uvjetima može ponovno oživjeti rad masonerije jer bi to zemlji donijelo neposrednu korist”, navodi Nenezić.
Čak su i neki masonski inozemni izvori donose vijesti, poput ove da su “tijekom prosinca 1951. velik broj upravljača francuske masonerije, sve starješine loža u Parizu i provinciji, primili su, na kućnu adresu jedno cirkularno pismo kojim je jedan jugoslavenski mason upozoravao lože protiv staljinističke propagande koja je optuživala Tita”.
Zanimljiv zaključak Nenezić izvodi iz činjenice da su brojni masoni prije rata bili elita buržoaske klase i jaki privrednici, pa su se oni, koji se nisu kompromitirali tijekom rata, uključili u gospodarske tokove i u inozemstvu obavljali mnoge poslovne pregovore za račun socijalističkih poduzeća. Nenezić tvrdi kako posjeduje i brojne dokumente koji potvrđuju da su u tom smislu mnogi jugoslavenski privrednici više puta prisustvovali i sastancima loža u inozemstvu, a neki su čak i ušli u masoneriju. Naravno da su i vanjska politika i diplomacija bile dodatno prijemčive za održavanje starih masonskih veza ili za stvaranje novih, čak i u novim okolnostima. Američki slobodni zidari imaju presudnu ulogu u pružanju pomoći Jugoslaviji u sklopu programa UNRA i CARE, a neki od njih, poput gradonačelnika New Yorka La Guardije pobornici su bezrezervne pomoći.
Za srpske liberale se također tvrdilo da su imali uporište u masonstvu SAD-a, a neke od najsnažnijih veza njegovao je tadašnji šef beogradske partijske organizacije, najbrojnije u Jugoslaviji, inače sin nekadašnjeg slobodnog zidara koji je aktivno radio za interese američke masonerije i tajne službe, dakle da je „usavršavao svoja znanja u SAD-u, na račun jedne američke fondacije“. Zanimljivo je da se i za studentske nemire koji su krajem ‘60-ih harali Europom pa nisu mimoišli ni SFRJ, tvrdi da su se „poklopili“ s američkim znanstveno-istraživačkim projektom „Stvaratelji javnog mnijenja“ koji se baš u to vrijeme provodio u Francuskoj, Švedskoj, ČSSR-u, Jugoslaviji i Italiji.
U jugoslavenskoj javnosti bilo je povremenih javnih istupa protiv masonerije i masonskih tendencija u kulturi, znanosti i umjetnosti, navodi Nenezić, a, prema njemu dostupnim podacima, nekadašnji masoni se ipak 1946. okupljaju i nastoje se organizirati, posebno sinovi bivših masona u Beogradu, a nešto kasnije se i formalizira tzv. Beogradska loža koja je bila posebno aktivna od 1953. do 1956. Sastanci lože održavali su se bez ritualnih formi, obično u privatnim stanovima. Posebno od 1953. druga grupa masona aktivno se okuplja i u tzv. Jugoslovenskoj loži slobodnih zidara koja je bila na poziciji integralnog jugoslavenstva, a njezina politička platforma bila je opozicijska prema vlasti i socijalističkoj Jugoslaviji i njihovo određenje bilo je na pozicijama velikosrpske orijentacije, ali u okviru Jugoslavije, piše Nenezić. Na sastancima su raspravljali o slučaju Đilas, tražili su da se masonerija još čvršće poveže i organizira na sveučilištima i SANU-u. Djelatnost ove grupe s vremenom je jenjavala jer u svoje akcije nije uspjela privući mlađe generacije, čak ni djecu bivših masona, pa se osipala i s vremenom sama ugasila 1966. ili 1967. Masoni su bili aktivni i u emigrantskim krugovima pa su na hrvatskoj strani tu bili Juraj Krnjević, Antun Bonifačić, Bogdan Radica, Grga Zlatoper, navodi Nenezić.
Prestanite sa propagandom o masonima. Nitko ne želi čitati članke o štovateljjma Sotone.