Neke stvari prolaze ispod radara, pa ih treba zabilježiti i staviti u kontekst vremena. Em kako se ne bi zaboravile, em kako bi se otkrili neki naumi. Najsvježiji primjer za to propovijed je postulatora kauze za kanonizaciju bl. kardinala Alojzija Stepinca mons. Jurja Batelje od 18. svibnja ove godine, na misi u povodu 102. rođendana sv. pape Ivana Pavla II. u Krašiću.
Ondje je, na kraju homilije, kako je javila Izvještajna katolička agencija (IKA), mons. Batelja ispričao kako je bio u Vatikanskom apostolskom arhivu, koji se nekada zvao Vatikanski tajni arhiv, gdje je prelistavao pisma bl. Stepinca te među tisućama stranica dokumentacije odabrao ono što je držao važnim za Stepinčevu kauzu. Kazao je i to kako u tome arhivu ne postoji ništa novoga što bi se moglo pronaći te kako je pregledao i Stepinčeva pisma “koja su bila sporna za srpsku stranu u Odboru za razmatranje lika kardinala Stepinca”.
Mons. Batelja u svojoj propovijedi prisjetio se i razgovora sa Stepinčevim tajnikom, porečko-pulskim biskupom Dragutinom Nežićem iz 1988. koji mu je prepričao susret s nadbiskupom Stepincem iz kojega je doznao kako je “nadbiskup Stepinac, dok je još bio u zatvoru u Zagrebu nakon presude, 16. listopada 1946. zamolio da ga posjeti nuncij”.
“Nakon razgovora, predstavnik Udbe dopustio je da s njima bude i biskup Nežić kao nuncijeva pratnja”, rekao je mons. Batelja te dodao kako je upravo u tome susretu nadbiskup Stepinac smotao svoj rukopis govora na sudu u smotuljak te, državši ga ispod reverende, predao biskupu Nežiću. Taj je govor sačuvan, kaže Batelja, i identičan je onom pravom te zahvaljujući upravo tim dokumentima, istaknuo je mons. Batelja, možemo precizno rekonstruirati što je bl. Stepinac govorio na sudu.
”U Rimu sam našao četiri plika dokumentacije. Među tom dokumentacijom našao sam četiri bloka za pisanje u kojima je biskup Nežić bilježio sve što je Stepinac govorio na ispitivanju. Meni je jednom prilikom javni tužitelj Jugoslavije Josip Hrnčević rekao da budemo oprezni jer su stenografski zapisi sa suđenja naknadno modificirani. Ja još nisam sve pročitao, ali možemo točno vidjeti što je nadbiskup rekao, a što su komunisti izmijenili. Ničega se ne trebamo bojati jer je dokumentacija na strani pravednika”, rekao je mons. Juraj Batelja u Krašiću i time razbio sve nove mitove koji se pokušavaju režirati oko dovršetka Stepinčeve kanonizacije. No, kako sve to izgleda iz vatikanske perspektive, dočarao nam je državni tajnik Svete Stolice kardinal Pietro Parolin za svojega boravka u Zagrebu, koji se zbio točno 10 dana prije ove Bateljine propovijedi.
Kardinal Parolin ponovio je svoju prijašnju izjavu o tzv. Božjem vremenu kad bi se trebala dovršiti kanonizacija, što znači da konkretnog ljudskog odgovora još nema na vidiku. Otvoreno je izjavio u intervjuu za hrvatske medije da “u odnosu na prošlu godinu nema velikih novosti što se tiče kanonizacije bl. Stepinca” te da “Sveti Otac ostaje uvjeren u ono što sada govori, to jest da ta kanonizacija mora biti trenutak zajedništva za cijelu Crkvu, a ne razlog konflikta ili suprotstavljanja i mislim da je u trenutačnoj situaciji uvjetovanoj upravo ratom to još nužnije, da postane uistinu prigoda za rast u zajedništvu i pomirenju”. Spomenuo je i rad mješovite katoličko-pravoslavne komisije te da će se morati “nastaviti produbljivati neki aspekti koje možda treba bolje rasvijetliti i produbiti, uvijek u tome pravcu da se nađe konsenzus o kanonizaciji”.
Upravo termini da kanonizacija mora biti “trenutak zajedništva za cijelu Crkvu” te da treba naći “konsenzus” otkrivaju da su isključivo politički razlozi zapreka njezinu dovršetku. Ako se čak ni u vatikanskim arhivima ne mogu pronaći sporni dokumenti o Stepincu, koji se to trenutak crkvenog zajedništva iščekuje, tj. gdje su uopće u Crkvi podjele oko Stepinčeva lika? I s kime to treba tražiti konsenzus? Očigledno sa Srpskom pravoslavnom crkvom, koja se izričito protivi Stepinčevoj svetosti. Kako se postiže konsenzus s pravoslavljem u ovome trenutku, Vatikan je najbolje mogao osjetiti na inicijativi da uspostavi odnose s Moskvom i preko patrijarha Kirila i njegove izravne veze s papom Franjom, radi na zaustavljanju rata u Ukrajini.
Moskva se papi nije udostojila ni odgovoriti. No, sudjelovala je poslije onoga rata zajedno s Beogradom na Stepinčevoj likvidaciji, jer Stepinac nije htio Katoličku crkvu u Hrvatskoj odijeliti od Vatikana. O tome u vatikanskom arhivu ima mnogo dokumenata. Hrvatski povjesničari trebali bi se potruditi i iznijeti ih na svjetlo dana.
Papu Franju nisu izdale samo noge.