Trava nije zelenija u drugome gradu, kao što se čini kada putujete kao turist, to je samo obmana na prvu. Svi se nosimo s istim problemima. Ostao sam zato što imam najbolji posao na svijetu, na najboljem radnom mjestu na svijetu. Ostao sam jer se bezbrižno mogu šetati u bilo koje doba dana i noći i jer mogu pustiti svoje dijete bez straha da se neće živo vratiti – kaže 36-godišnji Zoran Šimunović, slikar i kustos u Gradskom muzeju Vukovar.
Sa suprugom Ivanom živi u Osijeku, a oboje rade u Vukovaru. Zoran Šimunović mladi je slavonski umjetnik, rodom iz Nuštra nadomak Vinkovcima, a strelovitom je brzinom postigao svjetsku prepoznatljivost. Zainteresirao se za njega i ugledni američki časopis za dizajn Regard Magazine. Odlučili su oni prije dvije godine napraviti prilog o našoj zemlji “Croatia full of life”, s naglaskom na dizajnere, glumce i jednog jedinog umjetnika – upravo njega.
Nije ni sanjao o umjetnosti
A još prije 15 godina Zoran nije mogao ni pomisliti da ga čeka umjetnička karijera.
– Dolazim iz poljoprivredne obitelji pa je bilo logično da i brat Goran i ja nastavimo obiteljski posao. Završio sam srednju školu za fitofarmaceuta, a potom upisao Poljoprivredni fakultet u Osijeku. Napustio sam ga već nakon godinu dana jer, iako volim raditi u poljoprivredi, nisam imao interes za agronomiju. Nisam se zanimao ni za umjetnost, sve dok me tadašnja djevojka, a danas supruga Ivana nije odlučila malo pokrenuti.
Razgovarali smo i razmišljali što bih mogao raditi. Crtao sam na posljednjim stranicama školskih bilježnica, no nije to bilo ništa što ne čine svi tinejdžeri. Imao sam 21 godinu, uzeo sam olovku, a kad vidiš da si s tim rođen, napredak je vrlo brz. I tako je počeo moj put – prisjeća se Zoran. Nije mogao naći mentora, odbila ga je nekolicina potencijalnih, a na koncu ga je pronašao u Novom Sadu, kamo je putovao ili telefonirao, jer je to bio jedini način da se educira.
– Počeli smo s pripremama za upis na Akademiju u Zagrebu, a kako mi je bilo predaleko i preskupo odlaziti u Novi Sad, potražio sam ponovno i ovaj put našao mentora u Vinkovcima, pokojnog ravnatelja muzeja Stjepana Jozića. Pokušao sam se upisati na Akademiju u Zagrebu i dvije godine zaredom nisam uspio, iako sam svaki put bio prvi po mapi. Mentor me onda doslovce “potjerao” u Široki Brijeg, na Akademiju likovnih umjetnosti. Primili su me, a na trećoj godini studija dobio sam Rektorovu nagradu kao najbolji student na sveučilištu, što mi je bio veliki vjetar u leđa – prisjeća se naš sugovornik.
Kada se upisivao, roditelji su mu bili jasni: “Imaš 24 godine, jednu si priliku prokockao, ova ti je posljednja, jer studij košta. Padneš li godinu, ideš na njivu raditi.” No Zoran je nizao odlične uspjehe godinu za godinom. S diplomom u rukama vratio se 2013. u rodni Nuštar.
– Odgajan sam tako da se mora naporno raditi pa sam odmah počeo slikati, ali koliko sam vremena provodio u atelijeru, toliko sam se posvećivao i marketingu. I tako sam gradio svoju vidljivost, na svim mogućim platformama. U međuvremenu sam dobio posao u školama u Vukovaru, na zamjeni, i u Vinkovcima. Kada mi je istekao prvi ugovor, iz Gradskog muzeja Vukovar pozvali su me da radim za njih. Poznavali su me jer sam učenike dovodio u muzej – iznosi on.
Kritike na njegove radove i izložbe bile su jako dobre pa je u samo nekoliko godina postigao izuzetan uspjeh. Dogodio se, tako, i svjetski Regard Magazin, a ove je jeseni primio i poziv Lena & Roselli gallery Budapest.
– Sudjelovao sam u listopadu na Art Marketu u Mađarskoj, tamošnjem najvećem umjetničkom događaju, na poziv galeristice koja djeluje na relaciji SAD i Europa, promovira umjetnike ponajprije iz Mađarske, no odlučila se na pothvat da prezentira i relevantne autore, njih tek nekolicinu, iz drugog dijela Europe. Uzela me pod svoje i nastavljamo raditi – otkriva nam.
Iako je pandemija koronavirusa pogodila sve profesije, a umjetnike posebice, Zoranu je ova godina bila najveća karijerna prekretnica. Njegove slike uskoro će vidjeti Talijani, a zvali su ga i Nijemci, Bugari... Radovi su mu puni kolorita.
– Odlučio sam gledati ružičastim očima. Naravno da sam svjestan situacije oko sebe, društveno-sociološke, političke, ali ja se kao umjetnik ne želim baviti problemima, već sam svjestan svega oko sebe, ne želim to nositi i unutar sebe. Okrenuo sam se pozitivnim i lijepim stvarima i, kada slikam, želim biti veseo i to pretakati na platno. I ne izmišljam, nego stvaram ono što vidim – objašnjava. Slika u ciklusima, a prva su mu preokupacija bile emocije pa stolice, iz kojih se rodio ciklus “Iščekivanja”, a posljednje je godine posvetio lijepim sjećanjima iz djetinjstva, pod nazivom “Odrastanje”. Promišlja u svojim djelima i koliko je “običnom” čovjeku uopće potrebna umjetnost.
Platna puna kolorita
– Tražio sam svoje prijatelje da mi “iskopaju” predmete iz djetinjstva koji su im bili važni pa sam njih slikao. Meni su slike važne, ali mojim prijateljima samo su “slovo na papiru”. No, kad uzmete nešto njihovo i stavite na djelo, to njima više nije samo slika, nego osobna priča. Ne ostaje njima, nego odlazi nepoznatoj osobi – prikazuje ovaj umjetnik. Česti su mu motivi psi koji pušu balone od žvakaće gume, što je zapravo provokacija promatrača kojeg želi vratiti u djetinjstvo, kada nije imao briga... U jednome je trenutku, priznat će, imao želju otići iz Slavonije, ali “teška bi srca to napravio”.
– Vežu me obitelj, prijatelji i smiren život, što nemam vani. Posao kustosa ne bih mijenjao nizašto na svijetu: tražim umjetnike, trudim se dati priliku mladima, jer znam kako je meni bilo, i to ne tako davno. Nedavno sam zamijenio adresu u Nuštru onom osječkom. Nisam otišao živjeti u Vukovar ne zato što mi ne odgovara, nego zato što smo i supruga i ja odavno, još prije fakulteta, htjeli živjeti u Osijeku, jer nam je to grad po mjeri – govori Zoran, čija je supruga Ivana tajnica u Konzervatorskom odjelu za Vukovarsko-srijemsku županiju, pri Ministarstvu kulture.
– Ono što sam dužan Vukovaru i Slavoniji jest to što me nitko nikada nije pitao ništa vezano za politiku niti u bilo kojem poslu! Po tome vidite da postoji i ljepša strana priče: cijeni se to što radite i traži se kvaliteta. A ako ima lijepih stvari, zašto ne bih tu ostao? Plaće nisu velike, no može se živjeti. Nisam otišao jer mi je ovdje lijep život. Ne mogu utjecati na to kamo će me umjetnička karijera odvesti, ali dokle god je mogu “hendlati” odavde, ja ću tu i biti – zaključuje on.
