U hrvatskoj memoriji, Vukovar spada u duboke rane koje ni vrijeme još ne može zacijeliti. Pandemija je ove godine ograničila emocije, ali nije prekinula političke konfrontacije koje redovno prate vukovarsku epopeju; u ispolitiziranome društvu one ne mogu mirovati ni 24 sata. Nisu se, istina, formirale dvije kolone, kao nekih prijašnjih godina, ali su se očitovale dvije politike ili, blaže kazano, dva pristupa: prvi lokalni, koji zaoštrava odnose sa Srbima i sa Srbijom u ime neraščišćene odgovornosti za zločine iz prošlosti, i drugi državni, koji i u Vukovaru forsira politiku pomirenja i uključivanja srpske manjine u većinsku nacionalnu politiku. Bilo je vidljivo, još jednom, da gradonačelnik Ivan Penava i predsjednik Vlade Andrej Plenković ne misle isto o „srpskome pitanju“, kao što nisu mislili ni dok su bili u istoj stranci. Ponekad bi se pomislilo da više nisu ni u istoj državi.
Vukovar pokazuje potrebu da se – čuvajući slavnu prošlost – ujedini kako bi mogao biti veliko i važno mjesto hrvatske budućnosti. Grad izvana opet lijepo izgleda; iznutra djeluje napeto, još uvijek podijeljen oko toga tko ga je branio, a tko ga i dalje razara. Treba reći ono što je poznato, da je Hrvatska pobjednica u Domovinskom ratu koji je počeo u Vukovaru i ima sva prava da vodi grad, ali i obveze pobjednika da bude pravedan. Pobjedničko ponašanje, kakvo je Franjo Tuđman najavio s „Vlakom mira“, uključuje i brižan odnos države prema Vukovaru i tolerantniji odnos između dviju zajednica. Znakovito je da o toleranciji govori Crkva, da na oprost misle biskupi, a da iz politike – s izuzetkom vladajuće stranke – izbija nezadovoljstvo. Ekonomske prilike ni u državi nisu puno bajnije, da bi se na temelju ekonomskog stanja zaključivalo o problemima politike.
Vukovar će biti mirniji grad kad država dođe do podataka o tome gdje su njegovi nestali građani. Moglo bi se dati za pravo onima koji potežu pitanja nestalih i koji traže kaznu za zločin(c)e, i reći da su takvi zahtjevi utemeljeni, i pravno i moralno. No Vukovar se ne može iscrpljivati samo u nadoknađivanju izgubljenog vremena. Kakva će biti budućnost ostane li Vukovar traumatiziran i podijeljen? Kreće li se Vukovar u nekom začaranom krugu? S jedne strane brani prošlost hrvatskoga grada-heroja, koju mu nitko ne može oduzeti, a s druge strane gubi se u zamkama koje se javljaju poslije svakoga rata, osobito među onima koji su u njemu najviše stradali.
Video - Kolona sjećanja u Vukovaru prolazi kod vodotornja
Svaki branitelj Vukovara ima prema gradu emocije koje ne mogu imati drugi ljudi koji ga jednako vole. Psihološki je delikatna operacija izlaska iz svake borbe; hoće li zasluge preuzeti oni koji u borbi nisu sudjelovali? Hrvatska je imala sreću da nije morala ponovno ratovati za svoje; ušla je u Vukovar diplomatskim putem, bez novih žrtava, oslanjajući se na Clintonovu Ameriku koja je pronašla svoj interes da na prostoru bivše Jugoslavije podrži demokratskije režime. Kao bivši general i vojni zapovjednik, predsjednik Tuđman mogao je znati što bi značilo da je i u Vukovar morao ulaziti vojskom. Čudno je da ni njegovi najbliži ne razumiju ponekad da je svako diplomatsko rješenje vezano uz ustupke: u diplomaciji ne postoji samo jedan pobjednik. Abolicija je taj ustupak hrvatskih vlasti, dana je široke ruke da Amerikanci mogu zaključiti sukobe u Hrvatskoj, a da nitko ne bude na podu da ga moraju ponovno spašavati; dana je i sa sviješću da umiri pobunjene Srbe, da se ne plaše više hrvatske države. Za ratne zločine nema zastare, pa da bi se Tuđmanu moglo predbacivati da je zaštitio srpske zločince. Treba li i o tome voditi računa kad se hrvatsku državu napada da je ona svih godina maltene štitila srpske zločince?
Morat će Vučić i svome građanstvu objašnjavati zašto je pasivan u rješavanju problema iz oružanog sukoba s prvim susjedom, koji ni u Srbiji svi ne doživljavaju građanskim ratom. Nisu sve srpske majke bacale cvijeće s beogradskih nadvožnjaka na tenkove koji su išli ubijati drugu djecu u Vukovaru; nisu se ni sva njihova djeca vratila živa natrag. Nisu svi Srbi(janci) bili zatrovani virusom velikosrpstva; postojala je i „druga Srbija“ Bogdana Bogdanovića i Đorđa Balaševića, kojoj se može vjerovati.
„Žene u crnom“ su i ove godine izložile predsjednika Srbije njegovim obvezama da izvadi glavu iz pijeska. „Ako se država Srbija ne suoči s teretom zločina, njeni će građani – opominje ta građanska inicijativa – biti i dalje taoci politike koja je nekad dovela do rata, a sada nastavlja opravdavati rat i ratne zločine“. Borbene „Žene u crnom“ u svome apelu – pravnom koliko i moralnom – polaze od toga da se „istina o zločinima ne smije sahraniti zajedno sa žrtvama“ i traže od Vučićevih vlasti da „inspiratori, organizatori i izvršitelji zločina“ moraju snositi moralnu, političku i kaznenu odgovornost. Možda je to mali korak za hrvatske žrtve, ali je veliki korak za Srbiju, da probudi njezinu savjest pred zločinima koji su počinjeni u njezino ime. Kad bi Srbija provela ono što ta moralna skupina žena od nje traži – da otvori arhive, da povede sudske postupke za „mučenje i ubijanje hrvatskih civila i vojnika“, da dade „simbolične reparacije žrtvama i njihovim obiteljima“, onda bi u Vukovar mogao doći i Vučić i ponoviti gestu koju je učinio njegov savjetnik. Rat bi mogao konačno završiti ondje gdje ga je Beograd i počeo.
Ostalo je još drugih upitnika koji više opterećuju nego što smiruju atmosferu, osobito na hrvatskoj strani koja je ionako preopterećena i nije mirna. Ove je godine vijenac na Ovčari položio izaslanik srbijanskog predsjednika; pitanje je zašto je to učinio dan prije ostalih i što mu znači drugi vijenac koji je s Miloradom Pupovcem bacio u Dunav? Vučićev izaslanik kleknuo je pred spomenikom strijeljanim Vukovarcima na Ovčari; pitanje je koliko je bio iskren, a koliko je „glumio“ Willyja Brandta? Ove je godine u Koloni sjećanja bio i visoki predstavnik hrvatskih Srba; je li Boris Milošević tamo bio po nagovoru Plenkovića ili Pupovca? Sve se tako može dovoditi u pitanje: gdje je onda kraj? Kako izaći iz rata?
Ako ikoga treba razumjeti, ljudski najprije, onda su to obitelji nestalih. Svaki slučaj je posebna drama; svi zajedno su velika zapreka normalizaciji odnosa među državama, ali i povratku povjerenja među Hrvatima i Srbima. Kad je jugovojska, s četničkim hordama, ušla u razoreni Vukovar, nije se ponijela kao vojska, nego kao banda. Jesu li divljaci ostavili tragove svog divljaštva? Koliko su ih duboko sakrili i kome su ostavili ključeve svojih zločina? Hrvatske žrtve opravdano traže istinu i pravdu. Jednom je Aleksandar Vučić došao u Hrvatsku s lažnim papirima; skriva li prave? To je lakmus papir za očitovanje njegove stvarne volje da surađuje s Hrvatskom u raščišćavanju ostataka agresije: ili će iznijeti na vidjelo dokaze o ratnim zločinima ili će valjano dokazati da nema takvih dokaza. Hoće li srbijanski predsjednik slijediti svoga savjetnika, ili će se, što bi Šumadinci rekli, praviti Toša, da ništa ne zna.
Ne bi ni u kom slučaju smio zaboravljati da put do Bruxellesa, ako je onamo stvarno naumio ići, vodi preko Hrvatske. Ako bi u deset drugih slučajeva trebalo dobro razmisliti hoće li blokirati Srbiju, a da ne naude i svojoj zemlji i njezinim interesima, u jednome hrvatske vlasti ne bi smjele uopće razmišljati – da glas za Srbiju vežu uz njezinu suradnju u rješavanju najtežeg ratnog pitanja. Nema teže sudbine od nepoznatog groba. Jedan element čini Vukovar posebno osjetljivom i važnom točkom u sveukupnoj hrvatskoj povijesti: Hrvati su tamo politički pobijedili u ratu za državu; iako u neravnopravnoj borbi nisu vojnički izdržali dulje od tri mjeseca, naoružali su se moralom da mogu vojnički ući u Knin, a diplomatskim se putem vratiti u Vukovar.
Ne slavi se tamo poraz, slavi se borba za državu. U Vukovaru je položen njezin temeljni kamen; ostalo je bila dogradnja. Bilo je „teorija“ da je Franjo Tuđman žrtvovao Vukovar da bi lakše dobio državu. Čime je bolje mogao braniti grad na koji su zrakoplovstvo i artiljerija jugoslavenske vojske danju i noću istresali tone bombi? Je li država kojoj je bio nametnut embargo na uvoz oružja mogla više? Braneći tobože Jugoslaviju od Hrvatske, generali su udarili posljednji čavao u lijes raspadajuće jugoslavenske države. Jugoslavija je u Vukovaru srušila samu sebe, nije srušila Hrvatsku. Hrvati su u povijesti ratovali za druge; prvi put – ne računa li se Drugi svjetski rat kad su drugi ratovali preko njih – prilikom raspada bivše Jugoslavije borili su se za sebe, za svoju državu. Imali su na svojoj strani povijesno i ustavno pravo i jaku volju naroda. Velikosrpske snage, udružene u zločinački pothvat protiv hrvatske države, slomile su zube u Vukovaru, zbog zločina koji su svirepo izvele nad gradom.
Ovčara je postala i njihovo grobište. Zločinci su ubijali sebe, ubijajući nemoćne ljude, ranjenike i osoblje uz bolnice koju su prije toga bombardirali kao da je skladište neprijateljskog oružja. „Žene u crnom“ optužuju nekadašnju JNA i paravojne srpske formacije za „ratne zločine urbicida i kulturocida“. Hrvatska ima sva prava žaliti se da krivci za tragediju Vukovara i za zločine nad njegovim stanovnicima nisu kažnjeni. Očit je nesrazmjer između zločina i kazne. I međunarodni pravosudni krugovi ponijeli su se oportunistički, kao da je u Vukovaru na djelu stvarno bio građanski rat, a ne agresija na jednu zemlju koja je imala ustavno pravo na izdvajanje iz bivše države, i na jedan narod koji je dobio povijesnu priliku da uspostavi svoju vlast i vlastitu državu. Po tome koliko odugovlači i kako presuđuje, pravosuđu u Srbiji procesi za zločine u Hrvatskoj više su alibi kojim pokušava dokazati da ne štiti zločince, nego što ih stvarno kažnjava. Ako bi se napad na Vukovar, razaranje grada, progon i smaknuće njegovih stanovnika svodio na srpsko-hrvatski sukob, ne bi iz njega bilo izlaza.
Video - Premijer Plenković u Vukovaru: “Hrvatska ima snage za iskorake koji su važni za suživot, pomirbu i povijesnu istinu”
Politički nije netočno da je napad došao iz Srbije, da su među napadačima bili pretežito Srbi, što u posrbljenoj Jugoslavenskoj vojsci, što u paravojnim srpskim jedinicama te da su agresori imali i lokalne pomagače. Ali to je bila agresija jednoga režima koji se formirao na programu stvaranja velikosrpske države protiv volje susjednoga naroda koji u toj državi nije želio živjeti, koji je htio svoju državu, s punim povijesnim i ustavnim pravom. Koliko je Srba sudjelovalo na kojoj strani nije nebitno. No ne može im se pripisati kolektivna krivnja da su razarali Hrvatsku (Vukovar i ostale gradove) niti poricati da su sudjelovali u obrani napadnute Hrvatske.
Nije nepoznato da je bilo euforije na hrvatskoj strani nakon HDZ-ove izborne pobjede; treba pročitati izvatke iz dnevnika kardinala Kuharića da se vidi koliko je on neumorno utjecao na Franju Tuđmana da smiri svoje „radikale“, tražeći od Hrvatske da ima „čiste ruke“ i „čistu savjest“. U mjesecu nakon pada Vukovara, samo koji dan poslije zločina u Voćinu, Kardinal govori Hrvatima: „Nikad ne smijemo i pomisliti da bismo podlegli napasti mržnje i osvete“. A Srbima, dok rat traje: „Naša sloboda je i vaša sloboda, naš mir je i vaš mir“. Vukovar je danas novi-stari grad, izvana je dobio nekadašnje lice, a duša grada još će dugo patiti od rana koje su joj nanijeli razarači i ubojice. Na njih ne bi trebalo stavljati nikakvu sol. Ljudima koji su to proživjeli, pa i onima koji to nisu doživjeli, s vremenom je sve teže razumjeti da je netko mogao počiniti takav i toliki zločin dok su moćne vanjske sile prepustile obranu jednom narodu kojeg su agresori prije toga razoružali, a one kaznile embargom na oružje.
Po kriterijima Milana Kundere koji kaže da Europa seže dokle seže barok, Europa završava u Vukovaru; utoliko je poraz Europe veći. Grad nema nijedan razlog da se plaši svoje prošlosti, svjestan da mu je graditi novi život. Njegovo najproduktivnije stanovništvo nije bilo ni rođeno kad je jedna pomahnitala sila stala dijeliti njegove žitelje samo po jednoj osnovi: tko je Hrvat, a tko Srbin. Treba li tako dijeliti i njihovu djecu ili ih učiti da surađuju? Svaki bi gradonačelnik htio ujediniti svoje građane, osobito poslije ratova koji dijele ljude. Ne da se amnestiraju zločinci ni da se nagrade kriminalci, nego da se zdravim ljudima omogući da žive spokojno. Hrvatska je jednom pobijedila u Vukovaru, kad se oduprla moćnome agresoru; drugi put je pobijedila kad je oteti grad na Dunavu vratila u svoju državu; treći put je pobijedila kad je obnovila razoreni grad da se u njemu može normalno živjeti; četvrti će put pobijediti kad u njemu pobijede vrijednosti na kojima su Hrvati vodili borbu za svoju državu.
Girko Malic