Zbog osnovane sumnje da je 1945. godine počinio ratni zločin u Dugoj Resi, zamjenik načelnika Ozne za kotar i grad Karlovac, a potom i načelnik karlovačke Udbe Josip Boljkovac, uhićen je u studenom 2011. godine. Zbog teških okolnosti određen mu je jednomjesečni pritvor, no 28 dana kasnije pušten je iz pritvora. Ustavni sud zaključio je da je istragu protiv Boljkovca trebalo voditi po novom Zakonu o kaznenom postupku, a ne po starom, stoga je Boljkovac danas slobodan čovjek.
Ovih dana dovršen, dokumentarni film “Križni put – Zločin bez kazne” scenarista i redatelja Miljenka Manjkasa, međutim, na svjetlo dana iznosi nove priloge za biografiju, ujedno i materijalne dokaze koji teško kompromitiraju kontroverznog partijskog funkcionara iz bremenitih vremena Drugog svjetskog rata i poraća.
Slao na strijeljanje
Bilo je proljeće 1945. godine. Hitler je počinio samoubojstvo, jedinice Trećeg Reicha povlače se kroz Hrvatsku i Sloveniju. U Drvaru, na sjednici Vrhovnog štaba odmah nakon osnivanja Ozne, donesena je odluka o masovnim likvidacijama, toliko masovnim da takvog zločina poslijeratni komunizam u Europi ne pamti.
Nova komunistička vlast samo će u Zagrebu za sobom ostaviti više od 60 masovnih stratišta. Istodobno, prema britanskim izvorima, oko dvjesto tisuća vojnika u pratnji pola milijuna civila pokušava se domoći Austrije. Čeka ih dug put, za mnoge od njih bez povratka. Rijetki preživjeli poslije će ga nazvati Križni put. Premda su poznata imena nalogodavaca i neposrednih izvršitelja, deseci tisuća mrtvih još čekaju na pravdu. Osim Sime Dubajića, Milke Planinc i brojnih široj javnosti manje poznatih direktnih egzekutora, autor filma se, uz pomoć povjesničara i autentičnih svjedoka, pozabavio i ulogom Josipa Boljkovca u događajima otprije gotovo sedam desetljeća.
Uz Boljkovca, osumnjičen za ratne i poratne zločine bio je i Petar Zinaić, šef tadašnjeg povjerenstva Udbe za područje Slunja, koji je vodio dnevnik svakodnevno bilježeći važne aktivnosti. Tako je 15. srpnja 1947. zapisao: “Udba za kotar Ogulin – Najavljujemo vam mesečno takmičenje zajedno s narodnom milicijom u pogledu likvidiranja bande na terenu od 18. lipnja do 18. kolovoza 1947.”
Mjesec dana kasnije, depeša sljedećeg sadržaja upućena je središtu republičke Udbe u Zagrebu: “Između 30. rujna i 1. listopada 1947. likvidirali smo ustašu Josu Sertića i Branka Šarca na Uni kod Bihaća. Šef Udbe za grad Bihać nije se složio, ali Joža Boljkovac, šef Udbe za grad Karlovac i šef Udbe za kotar Slunj doneli su predlog da se ide u akciju, u kojoj smo i uspeli ubiti Josu Sertića i Branka Šarca”, piše Zinaić.
– MUP je prikupio izjave svjedoka kako je Boljkovac tukao zatvorenike i određivao tko će od njih ići na strijeljanje. I da je u nekoliko slučajeva osobno sudjelovao u likvidacijama – svjedoči u dokumentarcu Vice Vukojević, bivši predsjednik Komisije za istraživanje komunističkih zločina. – Sam Josip Boljkovac prebacivao je krivnju za te zločine na tadašnjeg člana CK SKH Savu Zlatića, partijskog pseudonima Mićo, koji je neposredno nakon rata bio upućen iz Zagreba u Karlovac sa zadatkom organiziranja masovnih likvidacija “narodnih neprijatelja” na tom području...
– Ali postupka nema, ne vodi se, više se neće ni voditi, sve se bojim, oni su sve stariji, vrijeme ide, tempus fugit, i tako će to ostati nekažnjeno. Cilj je jasan. Ne priznati krivnju za zločin i ne primiti na sebe teret da je antifašizam u našim prilikama bio brutalno nasilje i diktatura – mišljenja je prof. Zvonimir Šeparović, a činjenice idu u prilog njegovoj tezi. Naime, spomenuti Petar Zinaić živio je u Slunju do operacije Oluja, sve do kolovoza 1995., kada je pobjegao u Beograd gdje je 2008. godine umro kao 90-godišnjak.
Osim Josipa Boljkovca, autor filma trudi se rasvijetliti i ulogu Josipa Manolića u tim vremenima.
– U istražnom je postupku sumnjičen da je kao načelnik Ozne u Bjelovaru dao odvesti 120 zarobljenika vezanih žicom u šumu Lug, gdje su bili mučeni i ubijeni – svjedoči Vice Vukojević o ulozi Manolića koji je od početka sve do jeseni 1945. godine, prema navodima policije, osobno strijeljao Josipa Margotića iz Gornjih Zdjelica, Pavela Imbriha, Stevu Nemeta iz Ciglene i mještanina Juru iz Novoseljana. Po Manolićevoj zapovijedi, iz zatvora gradske Ozne, tvrdi se u policijskoj prijavi, odvedeni su i likvidirani odvjetnik Galkovski i Pavlešić, bogati trgovac iz Gudovca. Prozvani Manolić burno reagira.
‘Što su pružali otpor?’
– Kad biste vi imali dokaza za to, u redu, ja sam spreman odgovarati. Ali znam da nisam ubio nikoga i meni je savjest čista. Čovjek sam koji je prošao tri rata i tvrdim da nisam ubio drugog čovjeka, mislim da je to rijetkost. Ja to za sebe tvrdim. Ako mi dokažete suprotno, onda ću za to odgovarati – govori Josip Manolić, pa izražava svoje neslaganje s tezom dokumentarnog filma da su ljudi pobijeni u zbjegovima u prvim danima poraća – žrtve.
– Danas se u javnosti samo filtrira da im nije suđeno, da su nevini. Ali što ih je dovelo u zbjeg, što su pružali otpor i sedam dana poslije kad su njemački saveznici potpisali kapitulaciju – svjedoči svoju istinu Manolić, protiv kojeg nikad nije podignuta optužnica. Povjesničar Anđelko Mijatović to će protumačiti nedostatkom političke volje. Možda će upravo ovaj dokumentarac dati vjetar u leđa pokušaju da se rasvijetle činjenice pa naposljetku zatvori ovo mračno poglavlje hrvatske povijesti.
– Danas se u javnosti samo filtrira da im nije suđeno, da su nevini. Ali što ih je dovelo u zbjeg, što su pružali otpor i sedam dana poslije kad su njemački saveznici potpisali kapitulaciju – svjedoči svoju istinu Manolić, protiv kojeg nikad nije podignuta optužnica. Povjesničar Anđelko Mijatović to će protumačiti nedostatkom političke volje. Možda će upravo ovaj dokumentarac dati vjetar u leđa pokušaju da se rasvijetle činjenice pa naposljetku zatvori ovo mračno poglavlje hrvatske povijest.
