Bunkeri na svakom koraku (ima ih oko 800.000), uske ceste na kojima su česti susreti s kravama, kozama i ovcama, prometna pravila koja ne postoje, neuredne okućnice seoskih kuća, prvi su dojmovi nakon ulaska u Albaniju koja je sve do 1991. bila jedna od najizoliranijih zemalja u svijetu. I danas je još uvijek velika nepoznanica za većinu ljudi, pa tako i Hrvata. Putnike u autobusu požeških registarskih oznaka koji su nedavno putovali na slavlje polaganja doživotnih zavjeta 26-godišnje Mihaele Grbeš iz Blacka kraj Požege koja se već šest godina nalazi u samostanu bosonogih karmelićanki u Nënshatu, u Skadarskoj pokrajini, na graničnom prijelazu prvo je iznenadila uputa graničnog policajca. Nakon što su mu predane putovnice svih putnika, kazao je da jedan putnik ostane i pričeka dok ih on ne pregleda, a ostali autobusom nastave do 300-njak metara udaljenog kafića i trgovine i ondje čekaju. Odmah su se pojavile sumnje o dogovoru i uhodanoj praksi granične policije s vlasnikom tih lokala. Za razliku od Hrvatske, tu se ni u jednom kafiću ne može popiti loša kava. Svakom je vlasniku ispod časti praviti lošu kavu.
Susret s vjerom
Susret s našom Mihaelom te ostalih osam redovnica koje život provode u molitvi izolirane u samostanu koji se nalazi na brdu do kojeg je tek prošle godine došao asfalt izbrisao je sve one prve loše dojmove o zemlji orlova, koji se nalaze i u albanskom grbu. Zanimljivo je da su samostan osnovale karmelićanke iz hrvatskih samostana Brezovice, Kloštar Ivanića i Marije Bistrice. Iz njih su prije deset godina u Albaniju došle dvije Hrvatice i tri Albanke. Među njima bila je i priorica samostana, Hrvatica Mirjam Glavina. Danas u samostanu ima devet redovnica iz četiri zemlje. Iz Hrvatske ih je četiri, tu su i dvije domaće karmelićanke, zatim dvije s Kosova i jedna iz Crne Gore. – Kada su se stvorili uvjeti došle smo na poziv biskupa Dodë Gjergija. Naš samostan je na mjestu gdje je prije Drugog svjetskog rata bilo sjedište biskupije i sjemenište, a koje je u komunizmu pretvoreno u logor. Ovo je zasad jedini samostan bosonogih karmelićanki u Albaniji. Postoji još jedan klauzurni samostan klarisa u Skadru koji se nalazi u bivšem zatvoru – kazala je priorica s. Mirjam. Albanija je bila prva ateistička zemlja u svijetu u kojoj je prakticiranje bilo koje vjere bilo kažnjivo. Sve crkve i džamije ako nisu bile porušene dobile su drugu namjenu, objašnjava mons. Lucijan Avgustini, biskup Sape. Katedrala u Skadru bila je sportska dvorana, a neki vjerski objekti postali su kina, kazališta, skladišta pa čak i zatvori u kojima su posebno mučeni svećenici, hodže, vjernici. Od 203 katolička svećenika, 30-ak ih je preživjelo komunizam, ostali su streljani ili su umrli u zatvorima. – Narod je i za vrijeme komunizma nastojao sačuvati vjeru. Ona je bila živa pod zemljom, u katakombama. Svećenici su pokušavali tajno slaviti svetu misu i dijeliti sakramente po kućama, podrumima pa čak i u zatvorima – ističe biskup Avgustini, Albanac s Kosova koji je 1994. došao u Albaniju. I s. Marija Ancilla Lulgjuraj, Albanka iz Crne Gore, dodaje da su unatoč teškim progonima vjernika za vrijeme komunizma kada su u zatvorima znale završiti cijele obitelji zbog nađene jedne svete sličice našli živu vjeru. A u gostoljubivost albanskog naroda hrvatski hodočasnici su se uvjerili i u gradiću Shengjinu gdje su bili smješteni u hotelu La Speranza.
Nekadašnji ravnatelj škole Tom Gjekmarkaj koji je za političkih previranja 1996. zajedno s obitelji otišao u Italiju te radio u restoranima, vrativši se prije par godina u Albaniju sagradio je vlastiti hotel. Tijekom dva dana boravka vlasnik je sve častio pićem, uz ostala pića i kavom. O jednostavnosti, srdačnosti i nenametljivosti albanskog naroda svjedočio je i Eugen Hruška, 29-godišnji dipl.ing. elektrotehnike, iz Bjeliševca kraj Požege, zaposlenik zagrebačkog Dalekovoda koji je nekoliko godina u Albaniji radio na gradnji dalekovoda. Osim što izvrsno govori albanski Eugen je postao i odličan poznavatelj povijesti, tradicije i sadašnjosti te zemlje koja sve više postaje privlačna i stranim ulagačima. – Unatoč percepciji Albanije kao opasnog mjesta, tu žive ljudi koji drže do određenih vrijednosti kao su što obitelj, čast, kako obiteljska tako i osobna, do gosta, prijatelja i Boga – objašnjava Eugen.
Tu je bio sv. Pavao
Dodaje da je albanski narod, koji je izvorno bio kršćanski, i to od prvog stoljeća jer je na njegovu tlu propovijedao i sv. Pavao, prošao dugo razdoblje turske vladavine (500 godina), sve do 1912., a zatim i teško razdoblje komunizma. – Narod je jako patio u komunizmu pod posvemašnjom kontrolom države koja je propisivala i koja se imena smiju davati djeci. Za slušanje stranih pjesama išlo se u zatvor na pet godina, a ako su pjesme bile američke – na deset. Ukućani su se bojali jedan drugoga, muž žene, roditelji djece. Bila je često dovoljna samo sumnja na nešto da vas odvedu na ispitivanje. Posebno treba izdvojiti radne akcije na kojima su svi, osim trudnica i male djece, morali kopati kanale u planinama ili isušivati polja. Plaća je često bila jedan kruh po osobi – ističe Eugen. Unatoč siromaštvu (plaća učitelja je od 150 do 200 eura), vlast nastoji prije svega podignuti infrastrukturu tako da je sagrađena autocesta od Tirane do Kosova te brza cesta do granice s Crnom Gorom. Počinje se razvijati i turizam. Ali Albanija je zemlja koju vrijedi posjetiti, kako kaže Eugen, jer u njoj još ima onoga djevičanski čistoga ne samo u prirodi nego i u ljudima.
