Čudesno je kakve je nevjerojatne društvene kontraste i kako poremećen sustav vrijednosti politika u stanju isproducirati u Hrvatskoj. Uzmimo samo tu perverziju da zakonodavnu proceduru istodobno prolaze prijedlozi da se minimalna plaća od 2814 kuna poveća za 171 kunu i da se vrhunskim sportašima, koliko god bogati i zdravi bili, iz zahvalnosti na osvojenoj svjetskoj ili olimpijskoj medalji doživotno isplaćuje naknada od trenutka kad navrše 45 godina.
I dok ministar znanosti, obrazovanja i sporta Željko Jovanović kritičarima uzvraća kako imovinski cenzus za Šukera i vatrene, Skansija i njegovu ekipu, ili Kosteliće i Ivaniševića, ne dolazi u obzir, za Hrvatsku udrugu poslodavaca ne dolazi u obzir povećanje minimalca, iz kojeg će se također, koje li časti za sportske bogataše, također financirati naknade. Izvrsno! Samo još u Srbiji može se zateći nešto slično.
Ili, uzmimo tog Zlatka Koračevića, šefa Hrvatske elektroprivrede koji je već tjednima medijska zvijezda, a zbog čega? Sigurno vas ne treba podsjećati na sve “golove” koje je zabio uskočivši u saborski tim kao zamjena Radimiru Čačiću. Od svih, u najduljem sjećanju ostao je onaj kad si je perfidno osigurao povlaštenu mirovinu već u 57. godini. U usporedbi s njim, čini se pravednim čak i to što će i najbogatiji nacionalni “heroji”, kojima je država za osvojene medalje već isplatila milijune kuna nagrada, dobiti mogućnost da uzmu svakog mjeseca još jedno novčano priznanje. Koračević je time što se učlanio u Hrvatsku narodnu stranku prošao čak i bolje nego da je osvojio olimpijsko zlato.
Sada se novinari bave Koračevićem samo zato što je pristao za plaću od 17 tisuća kuna biti Čačićev vojnik u sustavu u kojem se vrte milijarde kuna!? Novinari se tjednima pitaju odlazi li ili ne odlazi iako se načelno tomu treba protiviti jer nam je stanje mirovinskog sustava takvo da ga ne treba opterećivati novim, osobito ne mladim i skupim umirovljenikom.
Osim toga, svaku kunu sada treba čuvati kako bismo mogli isplaćivati naknade budućim svjetskim i olimpijskim prvacima kojima je ministar Jovanović poslao poruku što se isplati više od rada i znanja. Usto, smjena povlači i pitanje može li Vlada za taj posao i tu plaću pridobiti nekog kvalitetnijeg od Koračevića koji je menadžerski zanat pekao u propaloj tvornici drvnog namještaja u Lepoglavi, odnosno kao načelnik u općini od niti četiri tisuće stanovnika.
Iako se država u vezi s iskazivanjem počasti sportskim bogatašima ponaša kao pijani raspikuća, na taj prijedlog, osim rutinskog oporbenjačkog jamranja nezamjetnog u medijima, prigovora baš i nije bilo. Povećanje minimalca za radnike pak pretrpjelo je oštre kritike Hrvatske udruge poslodavaca zabrinute kako se time ugrožava egzistencija oko 50.000 radnika prerađivačke (drvo, koža, tekstil) i građevinske industrije, koja će to povećanje teško podnijeti.
Država je za sportske naknade ove godine već pripremila 14 milijuna kuna, dok je poslodavcima koji zapošljavaju 50 tisuća radnika na minimalcu povećanje od oko sto milijuna kuna na godišnjoj razini težak teret. Radnici propale Lepe, tvornice drvnog namještaja iz Lepoglave, nisu više ni na minimalcu dok njihovom bivšem direktoru od te propasti ide sve bolje. Registar takvih menadžera bio bi dulji od registra vrhunskih sportaša. Hrvatska je zemlja čudesnih paradoksa
