Možda će nekome zvučati cinično, ali neočekivano uhićenje generala Ante
Gotovine kao da je donijelo nekakvo psihološko oslobođenje HDZ-ovim
političarima. Ne, naravno, onoj prvoj stranačkoj ligi, u kojoj su,
primjerice, Ivo Sanader, Andrija Hebrang ili Vladimir Šeks, koja svojim
javno izgovorenim riječima o bilo kojoj temi oblikuje kolektivni stav
stranke koji se potom ponavlja i brani na svim razinama.
Oni su o generalu Gotovini mogli govoriti kad su htjeli i što su
htjeli, mogli su ga zvati da se preda, govoriti da ga treba locirati,
uhititi i transferirati, poručivati da on jest heroj Domovinskog rata,
ali da nije iznad zakona, apelirati na njega da obrani svoju i hrvatsku
čast pred sudom i oslobodi Hrvatsku teškog utega koji je usporava na
putu prema europskim integracijama... Ljudi iz prve postave imali su
slobodu govoriti.
Uhićenje generala Ante Gotovine nevidljivih je okova oslobodilo sve
ostale stranačke slojeve. Sad mogu bez sustezanja pokazivati emocije,
govoriti o ratnom generalu kroz čiju je optužnicu optužena Hrvatska i
čiji je najveći grijeh što je branio vlastitu domovinu. Bez ikakva
straha sad baš svi HDZ-ovi političari mogu izjavljivati kako je general
Gotovina heroj Domovinskog rata, kako je nevin optužen, javno mu
pružati potporu i govoriti o njegovoj žrtvi.
Ne moraju se više brinuti hoće li time razljutiti Carlu del Ponte ili
nekog skandinavskog ili britanskog dužnosnika koji će potom hitro
nazvati hrvatskog premijera kako bi mu izribali uši zato što njegovi
ljudi slave čovjeka optužena za ratne zločine. Zvuči cinično, ali kao
da tek sad kad je general u haaškom pritvoru, kad je njegov slučaj iz
područja politike prebačen na područje prava, svi oni mogu slobodno
disati i govoriti što uistinu misle i osjećaju.
Na licima HDZ-ovih saborskih zastupnika, primjerice, nema više nelagode
koja se vidjela svaki put kad bi ih netko zatražio da nešto kažu o
generalovu bijegu. Svaka im se riječ tada činila opasna i radije su se
povlačili. A osjećali su i mislili zapravo isto što i danas,
podudarajući se u tome s osjećajima i mišljenjem većinskog dijela
naroda.
Šutnja na koju su bili prisiljeni dok je međunarodna politika koristila
bijeg generala Gotovine za pritiskanje Hrvatske sve ih je više gušila.
Najradije bi svaki dan vrisnuli protiv nepravde, glasno podsjetili
europske birokrate tko je zapravo u agresiji na Hrvatsku bio žrtva,
kako je sve uopće počelo i što bi bilo s nenaoružanom i nespremnom
Hrvatskom da nije u tom trenutku bilo ljudi kao što je Ante Gotovina,
kao što su Mladen Markač, Ivan Čermak, Rahim Ademi, Janko Bobetko...,
kao što su svi hrvatski nepoznati junaci koji su stali u obranu
domovine. No, politika zna biti nemilosrdna. Ona na najvišoj razini
donosi određene povlastice, ali katkad zauzvrat traži dušu.
Tako su ljudi koji su svojedobno i na splitskoj rivi pozivali
koalicijsku vlast da zaštiti Domovinski rat od povijesnog krivotvorenja
i branitelje od nepravednih optužnica morali ušutkati sami sebe. Kao
što su tada slijedili svog stranačkog šefa Ivu Sanadera na splitsku
rivu, tako su ga slijedili i ove dvije godine otkako je kao premijer
okrenuo ploču, što vođen željom da upravo on otvori Hrvatskoj vrata
Europske unije, a što pritisnut ultimatumima te iste Unije.
Prebacivanjem generala Gotovine u pritvor, ma koliko im je to bilo
šokantno i mrsko, svi su Sanaderovi ljudi dobili mogućnost da se
ponovno vrate sami sebi. Sad mogu javno suosjećati s ratnikom na čija
je leđa, kako je nakon što je odslušao optužnicu protiv Gotovine rekao
Dražen Budiša, stavljen pretežak teret da obrani i sebe i Hrvatsku.
LIJEPA NAŠA POLITIKA
Uhićenje kao oslobođenje
