Prije godinu dana – na proslavi Oluje – dva su izraelska zrakoplova F-16 preletjela iznad kninske tvrđave u formacijskom letu s dva hrvatska MiG-a 21. Simbolički, ali i politički, bio je to u tom trenutku vrhunac odnosa dviju država čiji međusobni odnosi nisu lišeni kontroverzi. Prošlu je godinu, više nego ikad, u Hrvatskoj obilježio Izrael. Hrvatska je više nego ikad dosad napravila odmak od mainstream politike Europske unije kako bi gradila strateško partnerstvo s Izraelom. Sve je trebalo biti okrunjeno kupnjom vojnih zrakoplova od Izraela – onih koji su letjeli hrvatskim nebom za godišnjicu Oluje – nakon čega je trebala uslijediti i gospodarska renesansa s najavama izraelskih ulaganja od četiri milijarde kuna i zapošljavanja 800 ljudi.
No posao je naposljetku propao – Izrael nije osigurao dozvolu Sjedinjenih Američkih država za transfer opreme, SAD se predomislio i zaustavio posao, Hrvatska je – sad se može reći – pomalo naivno ušla u tu kombinaciju računajući i na pomoć saveznika koji je dosad nije iznevjerio, ali nije računala da i taj saveznik ima svoju ekonomsku računicu, koja je na kraju prevladala. Bio je to veliki antiklimaks. Stigle su isprike iz Izraela, no u ustima je ostao gorak okus. Predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović prošlog je tjedna u posjetu Izraelu pokušala pokazati da je ta epizoda završena, da jest bila neugodna i nesretna, ali da se – bez upiranja prstom u bilo koga – može nastaviti gradnja strateškog partnerstva.
VIDEO Predsjednica Grabar- Kitarović objavila kandidaturu
Ponovno je pružena ruka Izraelu. Istaknulo se kako će Hrvatska biti glas Izraela u Europskoj uniji, koja nije u svemu blagonaklona toj državi, kako bi se promicalo uravnoteženo stajalište prema njemu. No tekst u Jerusalem Postu pokušao je pozicionirati Hrvatsku uz bok Izraelu, nasuprot Europskoj uniji, prenoseći navodne izjave predsjednice kako agresivni Iran ima velik utjecaj u Bosni i Hercegovini, gotovo u srcu Europe. Nakon što je predsjednica Grabar-Kitarović opovrgnula te navode, sama novinarka koja je pisala tekst povukla ih je. Jesu li joj ti podaci o tome što se događalo iza zatvorenih vrata bili servirani iz ureda predsjednika Reuvena Rivlina ili s neke treće strane, ili ona sama ima svoju agendu? Kako bilo, dosad se već pokazalo kao pravilo da u odnosima Hrvatske i Izraela ništa ne ide glatko.
Impresionirani gasiteljima
Kolinda Grabar-Kitarović ovog se tjedna uhvatila posla koji je i inicirala, a to je otvaranje vrata prema Izraelu. Hrvatski zaokret prema toj državi politički je došao u trenutku kad se hrvatska vanjska politika odlučila za balansiranje u brzomijenjajućem i sve jače fragmentiranom globalnom okviru, i kad je kriza multilateralizama unijela pukotine, a negdje i prave procijepe, u stare sustave. Nesumnjivo, put prema Izraelu vodio je od SAD-a i nije bilo neobično da je predsjednica, karijerno bliska Sjedinjenim Američkim Državama, usmjeri u tom pravcu. Još 2015. godine posjetila je Izrael, kada je izrazila kajanje zbog stradalih u vrijeme ustaškog režima.
Odnos prema razdoblju Drugoga svjetskog rata lajtmotiv je izraelskih kritika prema Hrvatskoj koje ponavljaju izraelski veleposlanici, ali i sam predsjednik Rivlin, i kamen spoticanja, zbog čega Izrael nije ni pomišljao priznati Hrvatsku nakon njezina osamostaljenja. No one su i pokazatelj kako je na obje strane moguće voditi paralelne narative. Kako se mogu čuti kritike da hrvatski državni vrh jasno osuđuje ustaške zločince bez “whataboutisma” i relativizacije samo kad su oči u oči s Izraelcima, tako ni izraelski vrh nije aboliran od napada dijela zajednice zbog suradnje s Hrvatskom u kojoj su se donedavno više nego bi bilo pristojno tolerirali i antisemitski i šovinistički ispadi. Iako će i dalje spominjati povrat imovine Židovima, kritike su se iz Izraela prorijedile.
Taj zaokret – posebno vidljiv prošle godine – “pokvario” je srbijansku agendu difamacije Hrvatske vezujući je za period ustaškog terora i rehabilitaciju ustaštva, na što je u jednom trenutku ta država bacila sve svoje karte. Ofenziva Beograda u tom smislu izazvala je lani jednu od najveći političkih i diplomatskih kriza između dvije države, uoči komemoracije u Jasenovcu, kad je zbog provokacija i vrijeđanja Hrvatska proglasila tamošnjeg ministra Aleksandra Vulina personom non grata te mu onemogućila dolazak u Hrvatsku.
Istovremeno, izraelski su povjesničari imali važnu ulogu u postavljanju izložbe o ustaškom logoru Jasenovac u zgradi Ujedinjenih naroda u New Yorku, na koju je Hrvatska reagirala i uspjela iz postava izuzeti fotografiju kardinala Alojzija Stepinca te tekstove u kojima se osuđuje njegova beatifikacija te u kojima se govori o 700.000 ubijenih. Unatoč velikoj političkoj i diplomatskoj kampanji, izraelski je predsjednik došao u Hrvatsku, ne doduše bez kritika, ali suradnja između Hrvatske i Izraela – u tom trenu – nije došla u pitanje. Prelet izraelskih zrakoplova lani na obilježavanju Oluje očekivano je izazvao reakcije u Srbiji i kritike upućene Izraelu, no Izrael ih je prilično brzo utišao.
Nakon predsjedničina posjeta Izraelu 2015. godine, prozor za suradnju s Izraelom još je više odškrinut 2016., i Hrvatska ga je Vlada dobro prepoznala. U studenome te godine veliki šumski požari harali su Izraelom. Država bez kanadera zamolila je Hrvatsku za pomoć.
Od tog trenutka do slijetanja hrvatske ekipe u vojnu bazu izraelske vojske Hatzor prošlo je manje od 24 sata, što je već samo po sebi impresioniralo Izraelce. Ubrzo uključuju pukovnika Davora Turkovića, svjetskog stručnjaka za požare, u svoj stožer za intervencije te on gotovo preuzima upravljanje akcijom i ekipama na terenu. Hrvatski doprinos nije ostao neprimijećen ni u samom vrhu vlasti. U toj atmosferi, u tu državu 2017. godine odlazi premijer Andrej Plenković, ministar obrane Damir Krstičević te ministar unutarnjih poslova Davor Božinović. I tijekom tog posjeta spominjali su zahvalnost za tu pomoć.
Ustaše neuralgična točka
Odnosi Hrvatske s Izraelom uvijek su bili kompleksni. Nije samo riječ o početku devedesetih godina prošlog stoljeća kad ih je uznemiravao pokušaj relativizacije ustaštva i kad u prvo vrijeme nisu željeli ni razgovarati s predstavnicima Hrvatske pa su se u Zagrebu morali na razne načine domišljati kako probiti tu blokadu. Primjerice, slanjem Radovana Fuchsa da pod krinkom znanstvenih konzultacija – kad im je odnio uzorke paučine koje je JNA bacala nad Hrvatskom – barem nekako uspostavi kontakt s tom državom. No nije samo to razdoblje bilo izazovno.
Još i prije, odnosi Jugoslavije i Izraela varirali su od toga da je Jugoslavija bila jedna od prvih država koja je pomagala Izraelu u stjecanju nezavisnosti do kasnijeg udaljavanja, pa i prekida diplomatskih odnosa 1976. godine nakon Šestodnevnog rata i poslije pomaganja palestinskim organizacijama. Kad je 90-ih godina Hrvatska, uz razna jamstva i dokaze, kao što je bio engleski prijevod knjige dr. Franje Tuđmana “Bespuća povijesne zbiljnosti”, napokon uspjela isposlovati da Izrael, usporedo sa SAD-om, prizna Hrvatsku 1992. godine, na uspostavu diplomatskih odnosa trebalo je čekati do 1997.
No onda odnosi zatopljavaju. Štoviše, prvo veleposlanstvo na ovim prostorima otvoreno je u Hrvatskoj. U Sloveniji ga, primjerice, Izrael nema, ali treba reći i da bi Izrael često Hrvatskoj progledao kroz prste zbog vrlo sličnih odnosa prema komunizmu kod stranaka na vlasti u obje države. Ma koliko odnosi bili korektni – uz stalnu neuralgičnu točku ustaških zločina, što je tema na kojoj ustraje Efraim Zuroff iz Centra Simona Wiesenthala – ekonomska suradnja ipak nikako da se ozbiljnije pokrene. Štoviše, neki od izraelskih projekata, poput golfa na Srđu, nanio je štetu objema državama. Zato je i posao sa zrakoplovima dočekan kao prekretnica. No da bi se do nje došlo, Hrvatska je itekako “odigrala” za Izrael u međunarodnim forumima i prvi se put odvojila od mainstream politike Europske unije.
Hrvatska se 2017. godine, i to u naelektriziranoj situaciji kad su odnosi SAD-a i EU bili na niskim razinama poslije dolaska administracije Donalda Trumpa, prvi put svrstala uz SAD, “protiv” EU. Na Općoj skupštini UN-a glasalo se o rezoluciji kojom se od SAD-a traži povlačenje odluke Trumpa o priznanju Jeruzalema za glavni grad Izraela. U konačnici, 128 svjetskih država bilo je za rezoluciju, SAD je podržalo samo njih devet, a Hrvatska se svrstala među 35 suzdržanih država, među kojima su iz EU bile samo Češka, Mađarska, Poljska i Letonija. Ako hrvatsko glasanje u UN-u i nije bilo iznenađenje, priopćenje koje je stiglo iz Ministarstva vanjskih poslova u kolovozu jest. Prvi put do sada Hrvatska je jasno stala uz Izrael u jeku sukoba u Gazi.
Na te se događaje referirao i predsjednik Rivlin kad je rekao kako je pod predsjedničinom vodstvom Hrvatska postala snažan saveznik Izraela u Europskoj uniji, Ujedinjenim narodima i ostalim multilateralnim formatima požalivši se da diskriminacija Izraela u UN-u traje desetljećima, ali da se to nikada ne smije prihvatiti kao norma te da mora prestati. Hrvatska, kao država koja sljedeće godine preuzima predsjedanje Vijećem EU, imat će još utjecajniju ulogu u regionalnoj i globalnoj sigurnosti, nastavio je Rivlin pa je i pozvao EU da se pobrine da Iran ne transferira oružje i projektile terorističkim organizacijama i nastavi destabilizirati Bliski istok.
– Hrvatska je stala uz Izrael u izazovno vrijeme i tako će i dalje biti. Sljedeće godine Hrvatska predsjeda Vijećem EU i promicat će uravnoteženo stajalište prema Izraelu te pomoći da se čuje i izraelski glas u EU i njezinim institucijama – kazala je na to predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović.
Ako je riječ o Iranu, stavovi Izraela i SAD-a te EU nisu na istoj valnoj duljini. Trumpova administracija od početka se postavila izuzetno oštro prema Iranu te se, protivno stavovima EU i ostatka svijeta jednostrano povukla iz teško sklopljenog nuklearnog sporazuma s Iranom kojim je obustavljen razvoj nuklearnog oružja te je započela normalizacija odnosa između Irana i Zapada, a koji EU želi spasiti.
Hoće li onda Hrvatska imati otklon od EU kad je posrijedi Iran? Očito se to željelo “podmetnuti” ili barem insinuirati tekstom u Jerusalem Postu kad je, prema navodima novinarke koje je poslije sama demantirala i povukla, Kolinda Grabar-Kitarović “smjestila” iranski utjecaj i opasnost gotovo usred Europe, u BiH. Mnogi smatraju da je to učinjeno kako bi se podilazilo domaćoj, izraelskoj javnosti. Predsjednica je demantirala da je govorila o vezi Irana i BiH kazavši kako je o toj državi govorila u kontekstu stavova EU vezanih za sporazum o nuklearnom naoružanju. Hrvatska ima svoje prioritete i agendu u odnosu na Iran, no bit će zanimljivo pratiti kako će to tijekom prve polovice sljedeće godine, kad predsjeda Vijećem EU, artikulirati i koliko će zaista biti glas Izraela u Uniji.
VIDEO Mimohod u Kninu
Ustase ne mogu biti kamen spoticanja jer su ustase dio proslosti za koji se Hrvatska ispricala Izraelu i ustase vise ne postoje. Ako to nije dovoljno, Izrael ne mora suradjivati s nasom zemljom, ali tada neka me zove ni nase avione u pomoc kada im gore sume. Hrvatska treba Izrael, a mozda ce jednom i Izrael trebati Hrvatsku za vise od kanadera.