Oksana Zabužko ukrajinska je ugledna spisateljica koja u prosinac dolazi u Hrvatsku, i to na Dvadeseti jubilarni sajam knjige i autora u Puli. Zaslugom Edicija Božičević, na hrvatski su prevedene dvije knjige ove iskričave autorice, autentične pjesnikinje koja se itekako uspješno bavi i prozom. Tako je u prijevodu Ane Dugandžić i Dariye Pavlešen na hrvatski jezik konačno preveden raniji Oksanin roman "Terenska istraživanja ukrajinskog seksa", ali i njeno puno opsežnije djelo "Muzej zabačenih tajna" koje je preveo Fickret Cacan.
Naziv romana "Terenska istraživanja ukrajinskog seksa" ne bi vas trebao zavesti. Ovdje, naime, nije riječ o nekakvoj trendovskoj konzumerističkoj knjizi koja podsjeća na recentne bestselere o sado-mazo seksu, ali ni feministička esejistička studija o ženskom poimanju seksualnih odnosa između muškaraca i žena. Oksana Zabužko u neobičnom romanu zapravo više piše o ukrajinskoj nezavidnoj geopolitičkoj i identitetskoj poziciji koja se itekako reflektira i na položaj samih Ukrajinki i Ukrajinaca. Pri tome valja imati na umu da je knjiga dovršena još 1995. godine, ali i da je imala poseban put nalaženja čitatelja jer je, kako to legenda kaže, prije službenog izdavanja objavljivana kao piratsko izdanje!? U međuvremenu u Ukrajini se dogodilo jako puno političkih potresa, ali i dalje je tu riječ o zemlji koja se jako teško izmiče ruskom utjecaju koji je u većem dijelu 20. stoljeća imao svesovjetski predznak.
Seks u naslovu knjige samo je duhoviti, čak i sarkastični mamac koji je osviještena Oksana bacila svojim potencijalnim čitateljima ne dijeleći ih po spolu. To nikako ne znači da u knjizi seksa nema, dapače. Ali ima ga u decentnim nagovještajima i osobnim razoružavajućim reminiscencijama, dakle u razdražljivoj mašti atraktivne žene na koju energično reagiraju zreli mužjaci. Oksana priča priču o Ukrajinki, intelektualki, znanstvenici i pjesnikinji koja putuje svijetom parcijalno se sjećajući svojih ukrajinskih iskustava i ukrajinskog odrastanja u strogo kontroliranom komunističkom sistemu. Pri tome ne bježi od humora, od razuzdane igre riječima i od neobuzdanih kritika suvremenog svijeta u kojem o svemu bitnome odlučuju samo najveće svjetske sile i najbogatiji, ne uvijek i najpametniji i najobrazovaniji pojedinci.
Oksana Zabužko napisala je roman rijeku u kojem ima jako puno pritoka koje i ne vode istom ušću. Rečenice su joj u pravilu duge i njihov ritam prekida tek oslobađajućim interpunkcijama. Forma romana joj nije u prvom planu, kao ni njegova radnja. Tako na mahove ovaj razlomljeni roman djeluje kao nervozni dnevnik u kojem autorica namjerno ne ispisuje datume. No, od tog raznovrsnog materijala u kojem ima i poetičnih dijelova, ali i snažno napisanih putopisnih predaha, autorica je ipak izgradila snažnu literarnu tvorevinu iza koje se krije krajnje srčana oda ukrajinskoj bogatoj kulturi. Naravno, Oksana Zabužko ne bi bila vjerna sebi da nemilice ne kritizira postkolonijalnu diktaturu kapitala koja već desetljećima neometano divlja globaliziranim svijetom. Izlaz iz te diktature autorica vidi u iskupljujućim ljudskim odnosima i kontaktima koji bi mogli biti jači od svih ideoloških, vjerskih i gospodarskih ograničenja koje nam je nametnula "civilizacija".
>> Knjiga autora s viškom empatije i manjkom oholosti
