U utorak je u Bijeloj kući održana ceremonija potpisivanja sporazuma o punoj normalizaciji odnosa između Izraela i dviju arapskih zemalja, Bahreina i Ujedinjenih Arapskih Emirata. Taj je dokument nazvan Abrahamovi sporazumi, po tome što je zajedničko svim narodima na Bliskom istoku to da su “djeca Abrahamova”. Sporazum je dao veliku nadu ljudima u regiji, pa možemo vidjeti nestvarne prizore kako na plažama Dubaija ljudi mašu zastavama Izraela, dok na zidu Starog grada u Jeruzalemu gledamo vizualne projekcije zastava Bahreina i UAE.
Već sam čin potpisivanja predstavlja veliki iskorak, jer se dugo smatralo da je izraelsko-arapski spor, u čijem je središtu palestinsko pitanje, nerješiv bez prethodnih ustupaka Izraela po tom pitanju. To je bila konvencionalna mudrost kojom se do sada pristupalo tom problemu. Tako smo koliko jučer mogli slušati uvjeravanja Obamina državnog tajnika Johna Kerryja kako “nijedna arapska zemlja neće normalizirati odnose s Izraelom dok Izrael ne napravi značajne ustupke povodom palestinskog pitanja”, dok sada vidimo kako upravo takav pristup otvara put ka rješenju.
Američka je diplomacija desetljećima, još od čuvenog Rooseveltovog susreta s kraljem Ibn Saudom na američkom razaraču USS Quincy u veljači 1945., u svojoj bliskoistočnoj politici balansirala između podrške Izraelu i ovisnosti o arapskoj nafti. Tako je glavni preduvjet za novi pristup rješavanju ključnog problema na Bliskom istoku ostvaren kada je Amerika postala energetski neovisna. Ta je pozicija Americi omogućila da se ponovno “poslože kockice” na terenu i stvori uvjete za cjelovito rješenje sukoba na Bliskom istoku.
Prvi je korak u tom smjeru bilo povlačenje Amerike iz Obaminog nuklearnog sporazuma s Iranom, koji se pokazao pogubnim za čitavu regiju, jer je od Irana stvorio glavnu regionalnu supersilu, što je povratno radikaliziralo sunitski svijet. Kako Iran nije htio pristati na reviziju tog sporazuma dogovorom oko balističkih raketa i povlačenja Revolucionarne garde iz zemalja u regiji, Trump je izašao iz sporazuma i zaveo ekonomske sankcije Iranu. Tim je potezom Amerika pridobila sunitski svijet, od kojih se zauzvrat očekivalo da podrže plan za rješenje izraelsko-palestinskog pitanja.
Nakon toga je Trump povukao potez s preseljenjem veleposlanstva u Jeruzalem i obznanjivanjem mirovnog plana za Izrael i Palestinu, kako bi pokazao što mu je cilj, da bi onda zamrznuo provedbu tog plana kako bi se razgovaralo o uvjetima za uspostavu mira. Za razliku od ranijeg pristupa, kada su se ustupci tražili od Izraela kao strane koja želi dogovor, što je samo ohrabrivalo ekstremiste na drugoj strani, sada se išlo s pristupom koji bi Palestince privolio da sjednu za stol tako što će se prvo pridobiti njihove financijere, a onda među Palestincima pronaći političku snagu koja bi pristala na dogovor.
U tom je smislu zanimljiva informacija kako je Katar nedavno poslao pomoć Hamasu od 30 milijuna dolara uz poruku kako to više nije dio njjihove politike, već jednokratna pomoć, te da će ona ubuduće ovisiti o tome kako se Hamas bude ponašao. Pored toga, katarske vlasti naložile su urednicima Al Jazeere da revidiraju pristup oko veličanja Hamasa i ublaže kritiku na račun Sjedinjenih Država i zemalja potpisnica sporazuma. Kada iz Katara, kao glavnog financijera Hamasa, stižu takve poruke, onda je jasno kako će ekstremisti ubrzo shvatiti kako se terorizam više ne isplati.
Sličan sporazum Izrael je dosad potpisao samo s Egiptom 1979. i Jordanom 1994., nakon kojeg je uslijedio mirovni sporazum iz Osla. Presedan je da su sada dvije zemlje istovremeno potpisale takav sporazum. Iz toga se naslućuje koliko je ambiciozno zamišljen čitav plan, jer sugerira kako bi mu i ostale arapske zemlje mogle uskoro pristupiti. O tome govore i konkretni potezi, poput dozvole Saudijske Arabije za prelete izraelskih komercijalnih aviona.
Ako znamo da Bahrein i Emirati nikada ne bi potpisali takav sporazum bez “zelenog svjetla” Saudijske Arabije, onda se čine realnim najave o njihovom pristupanju dogovoru. Kada Saudijci i ostale arapske države pristupe sporazumu, ako netko možda sad i ignorira njihov značaj, Abrahamovi će sporazumi biti stvarnost koju se neće moći negirati. Motiv zašto baš sada svi žele ući u sporazum treba vidjeti u skorim američkim izborima, jer se arapske zemlje žele osigurati na vrijeme, kako Biden ne bi vratio Iranski sporazum ako bi slučajno dobio izbore.
Na kraju treba reći kako sve ovo Trump ne bi uspio bez pomoći medija. Da odatle nisu stizali glasovi kako se radi o nekom tko je spreman pokrenuti treći svjetski rat, teško da bi svi sada skakali potpisivati mirovne sporazume. Obama je dobio Nobela jer se mislilo kako donosi mir a pokrenuo je tri rata, dok je Trump jedini predsjednik u 40 godina koji nije pokrenuo rat a ne daju mu Nobela, jer misle da će pokrenuti treći svjetski rat. No, to je već paralelna stvarnost u koju se možda vjeruje, ali koja neće ostati zapisana u povijesti.
POprilična je hajka na Trumpa jer nije dio političke oligarhije i ne prati političke ideje, već gleda dobrobit SAD-a. Uglavnom kroz novac... Obama i drugi gledali su to drugačije, gdje su ratovima osiguravali dominaciju i nametali rješenja. Trump je puno direktniji, ali ne koristi vojsku kao produženu ruku. Bar ne toliko ko prethodnici... Da li netko može zamisliti da bi Clintonica povukla trupe iz Afganistana ili da prepusti Siriju Rusima?