Jesmo li kao društvo postali tako moralno devastirani da nam korupcija polako, ali sigurno postaje stil života, u kojem krađa javnog novca ili podmićivanje više ne predstavlja ni moralnu ni zakonsku prepreku prilikom uspinjanja na životnoj društveno-poslovno-političkoj ljestvici, pitanje je koje se nameće nakon još jedne afere koja je dospjela u javnost. Kao i svaka afera u kojoj su glavne “zvijezde” političari različitih stranačkih boja, i ova je brzopotezno dobila ime.
Krađa u srcu Vlade
Riječ je, naravno, o aferi Dnevnice, a glavni “junak” nelijepe priče je Tomislav Saucha, bivši predstojnik Ureda bivšeg premijera Zorana Milanovića, kojeg se sumnjiči da je zlorabio moć i utjecaj koji je imao kao čovjek od najvećeg premijerova povjerenja te da je u tri godine iz proračuna na fiktivnim putovanjima premijerovih savjetnika izvukao oko 550.000 kuna. Ono što ovu aferu čini drukčijom od mora sličnih je činjenica što se krađa dogodila u samom srcu Vlade te što Saucha i nadređeni mu šef Zoran Milanović tvrde da o tome ništa nisu znali. Jesu li znali ili ne, valjda će, kako političari to vole reći u sličnim situacijama, utvrditi “institucije koje rade svoj posao”. Odnosno DORH koji se u aferi Dnevnice kao i bezbroj puta do sada zbog nečega što je ili nije napravio, našao pod paljbom političara željnih samopromocije.
A političari bez obzira na stranački dres koji nose, ovakve situacije koriste za zazivanje promjena u DORH-u i USKOK-u, odnosno smjena čelnih ljudi tih institucija. Što samo po sebi dovoljno govori i o proklamiranoj borbi protiv korupcije i o neovisnosti pravosuđa koje bi barem nominalno trebalo imati odriješene ruke u borbi protiv svih vrsta kriminala. I dok se u aferi Dnevnice, s jedne strane, sud i tužiteljstvo bave sa, za sada jedinim osumnjičenikom Sauchom, a politika s druge strane pokušava dokučiti kako naći povod da za zbog afere za glavu skrati glavnog državnog odvjetnika Dinka Cvitana – takve je prijetnje izgovorilo nekoliko političara različitih stranačkih boja – javnost nijemo promatra još jedno rastakanje moralnih vrijednosti i načela, ako ona uopće postoje nakon svega što se u državi događalo zadnjih 20 i nešto godina. Jer ako se tri godine nekažnjeno i neprimijećeno može krasti u Vladi i iz Vlade, onda se može krasti bilo gdje i od bilo koga. I to može raditi bilo tko jer takvo ponašanje pravosuđe sve rjeđe i teže sankcionira, dok, osvjedočili smo se bezbroj puta do sada, biračima ni najmanje ne smeta, kada odlučuju kome će dati glas i vlast.
Dovoljno se samo sjetiti da je Hrvatska država u kojoj su u zadnjih desetak godina kroz sudnice sa sumnjama ili optužbama za korupciju kojom je državni proračun oštećen za milijarde kuna prošli jedan bivši premijer, pola Vlade tog premijera, nekoliko gradonačelnika i župana, deseci direktora državnih poduzeća, nekoliko gospodarstvenika, bivši šef glavnog stožera Oružanih snaga RH, nekoliko što bivših, što sadašnjih generala, bivši šefovi VSOA-e, pokoji saborski zastupnik, policajci, profesori, doktori, suci, tužitelji, odvjetnici, nogometaši...
Ukratko, moglo bi se reći da od visoko pozicioniranih osoba u državi, koje sebe vole smatrati stupovima društva te kao takvi javno vole dijeliti lekcije o moralu, pravu i pravdi na optuženičkoj klupi zbog korupcije nije bio još jedino neki crkveni veledostojnik. U državi kao što je Hrvatska, koja je nedavno i u europskim okvirima po istraživanju Transparency Internationala (TI), predstavljena kao “novo lice europske korupcije”, sasvim je normalno da netko koga se optužuje za milijunske malverzacije na lokalnoj ili državnoj razini, bude bez problema ponovo izabran da obnaša istu dužnost. Valjda birači tako honoriraju sve ono koruptivno što se zna ili sumnja da je netko takav u prethodnom mandatu/mandatima napravio, dajući mu odriješene ruke da s takvim ponašanjem nastavi. Činjenica da netko na leđima nosi ozbiljne optužbe za korupciju ili zbog tih optužbi sjedi na optuženičkoj klupi, nije prepreka, moralna pogotovo, da slavodobitno pobijedi na sljedećim lokalnim ili nacionalnim izborima.
Optuženi gradonačelnici
Dokaz ovaj tezi su Milan Bandić, Ivica Kirin, Božidar Kalmeta, Ivan Čehok i Andro Vlahušić. Četvorica od njih – Bandić, Kirin, Kalmeta i Vlahušić sadašnji su gradonačelnici Zagreba, Virovitice, Zadra i Dubrovnika, a Čehok, bivši, s perspektivom da bude i budući gradonačelnik Varaždina. Sva petorica optužena su, suđeni su ili će im se tek suditi zbog različitih oblika korupcije u kojima se šteta za proračun mjeri u desecima milijuna kuna. I sva petorica, usprkos tome ili zahvaljujući upravo tome, koliko god to nakaradno bilo, višestruko su birani na funkciju gradonačelnika. I izuzev Vlahušića, kojeg će u reizboru u svibnju vjerojatno spriječiti lex Vlahušić, zakon koji je Most skrojio upravo kako bi njega onemogućio u pohodu na još jedan mandat, svi će oni vrlo vjerojatno sudjelovati u lokalnim izborima. Ne sumnjamo da će neki od njih, a možda i svi odnijeti pobjedu. Što bi bilo ružno da nije tužno. Jer podosta govori o moralnom sunovratu i hrvatskog društva i hrvatskih birača kojima ozbiljne optužbe za korupciju očito nisu prepreka zbog koje bi nekog eliminirali na izborima. Ili mu odlučili ne dati svoj glas. Ili se pobunili zbog toga pa izašli, recimo, na ulicu kao što to proteklih tjedana svakodnevno rade deseci tisuća Rumunja bijesnih što političari pokušavaju amnestirati korupciju i proglasiti zakonitim svako koruptivno djelo do 40.000 dolara štete. Rumunji su izlaskom na ulice svoju vladu uspjeli natjerati da povuče sporni zakon, a možda je čak natjeraju i na ostavku. Situacija je to koja je u Hrvatskoj malo vjerojatna, a zašto, pojašnjava Zorislav Antun Petrović, čovjek koji je godinama bio na čelu hrvatskog TI-a.
– Ljudi su ovdje prosvjedovali zbog kurikularne reforme, pa bi možda prosvjedovali i zbog ovakvih stvari. No iskreno mislim da je to malo vjerojatno jer društvena klima nije takva. Ovdje prevladava stav da se na svaki način treba “krčmiti” za sebe i da nikada ne možete dovoljno nakrasti. Ovako uspostavljen sustav odgovara većini – kaže Petrović.
Rumunjska je, kao i Hrvatska, prije ulaska u EU bila pod posebnom prismotrom zbog korupcije, a rješavanje tog problema koji razara društvo, bio je i preduvjet njihova ulaska u EU. Stoga su i oni, kao i mi, uhićivali velike političke zvjerke, pa i bivše premijere, kako bi Europi pokazali da se obračunavaju s korupcijom na svim razinama. No za razliku od Hrvatske, koja se okova europske kontrole riješila datumom primanja u EU, Rumunjska je, kao i Bugarska, još jedno vrijeme bila pod prismotrom europskih institucija, koje su pljeskale njezinu obračunu s korupcijom. No u nekom trenutku i ta je kontrola prestala i sve se vratilo na staro, o čemu svjedoče i trenutačna događanja u toj zemlji. Petrović vjeruje da bi se ista stvar dogodila i u Hrvatskoj, da je kojim slučajem bila pod prismotrom i nakon ulaska u EU.
– Situacija bi jedno vrijeme bila bolja, a onda bismo se mi opet pokazali kao loši đaci jer kad bi prismotra prestala, sve bi bilo po starom. Vjerujem da se stvari ovdje ne mogu promijeniti bez nekog vanjskog impulsa – kaže Petrović.
Vanjski impuls, kakav Petrović spominje, dogodio se 2009. kada se Hrvatska, ako je htjela ući u EU, jednostavno morala razračunati s korupcijom na svim pa i najvišim razinama. Javnost je tada svjedočila uhićenjima do tada nedodirljivih likova čija su lica krasila ekonomsko-političke stranice novina. Vrhunac te predstave za javnost i europske birokrate dogodio se u prosincu 2010. kada je na autocesti u Austriji uhićen Ivo Sanader, bivši premijer i do tog trenutka jedna od najmoćnijih osoba u zemlji.
U mjesecima, pa i godinama koji se uslijedile, javnost je ostala osupnuta razmjerima onog što se događalo pod Sanaderovim političkim pokroviteljstvom. Sa svih strana pljuštale su optužbe i svjedočanstva o korupciji enormnih razmjera, u kojoj su državna poduzeća Sanaderu i HDZ-u, kako je tvrdio i još uvijek tvrdi USKOK, poslužila za izvlačenje državnog novca i osobno bogaćenje te financiranje stranačkih crnih fondova HDZ-a.
Sanader kao ‘poster boy’
O pokradenom novcu, kako se čulo po sudnicama, načinu na koji se izvlačio te mjestima na kojima je završavao, nitko ništa, osim Sanadera nije znao. Tako su barem tvrdili njegovi nekadašnji intimusi, koji su ga se odrekli preko noći, spašavajući svoju kožu. U tom prvom valu, pale su i neke osuđujuće presude, HDZ je izgubio sljedeće izbore, a javnost se naslađivala detaljima iz zatvorskog života bivšeg premijera. Uslijedila su i uhićenja još nekih prominentnih osoba iz društvenog života Hrvatske, a količina zgranutog i razotkrivenog bogatstva pojedinih državnih službenika, šokirala je javnost. No danas, šest godina nakon Sanaderova uhićenja u Austriji, čini se da se javnost pomalo umorila od jalova pravosuđa i još jalovijih sudskih odluka. Jer Sanader, koji je svojevremeno bio “poster boy” hrvatske borbe protiv korupcije, još uvijek je neosuđena osoba. A koruptivni procesi koji se vuku po hrvatskim sudovima zanimaju još samo odvjetnike VIP optuženika, tužitelje koji sve više shvaćaju da se bore s vjetrenjačama te suce koji sopću pod desecima tisuća stranica u spomenutim procesima te od kojih se očekuju da donesu brze, pravedne i na zakonu utemeljene presude. Misija je to koja je gotovo nemoguća, pogotovo u društvenoj klimi kakva trenutačno vlada u Hrvatskoj u kojoj očito nitko ne vidi ništa sporno u činjenici da je na izborima drugi put zaredom pobijedila politička stranka kojoj se istovremeno sudi zbog korupcije. U takvom ozračju sve više prevladava mišljenje i da je borba protiv korupcije zapravo prestala, odnosno da je ostala mrtvo slovo na papiru. No s takvim se mišljenjem ne slaže Višnja Drenški Lasan, zagrebačka odvjetnica koja i sama zastupa neke od VIP optuženika za korupciju.
– Korupcija je društveno zlo i protiv njega se uvijek treba boriti. Ne mislim da je borba s korupcijom propala, o čemu svjedoče i brojni postupci koje vodi DORH. U mnogim od tih postupaka oduzeta je znatna imovinska korist koja je završila u proračunu. No problem je kako mi kao društvo reagiramo na neke pojave, odnosno što se smatra društveno prihvatljivim. Mislim da se mora promijeniti mentalni sklop i da svi moramo početi razmišljati tako da ti postane strano svoj interes stavljati ispred svega drugog. A sve to može se postići edukacijom i obrazovanjem od malih nogu – kaže Drenški Lasan.
Da je za uspješnu borbu protiv korupcije potrebna promjena kompletne društvene paradigme, smatra i Jelena Berković iz GONG-a. Po njoj, na osobe koje obnašaju najodgovornije funkcije u državi trebali bi se primjenjivati i najstroži kriteriji.
– Oni trebaju biti primjer, a ne da se stječe dojam kako se visoko pozicioniranim osobama gleda kroz prste, dok, primjerice, blagajnice nastradaju zbog dvije kriške salame. Korupcija se u Hrvatskoj, nažalost, shvaća kao dio načina života i zadatost političkog sustava koju je teško ili nemoguće promijeniti. Dok s jedne strane postoji rašireno shvaćanje da korupcija prožima društvo, državu i politiku, s druge strane politička elita ne nudi građanima niša osim deklarativnih i već otrcanih izjava. To se treba mijenjati ulaganjem u prevenciju korupcije i ukazivanjem na njezinu štetnost edukacijom i obrazovanjem od malih nogu. I građani bi trebali biti više svjesni svoje odgovornosti te konkretnim potezima pokazati da im korupcija smeta – kaže J. Berković.
Iz svega navedenog proizlazi da je korupcija velik problem koji razara društvo. Stoga bi naši političari možda trebali razmisliti da umjesto ideologije lustriraju – korupciju. To bi bilo puno jednostavnije i korisnije napraviti od neprekidnog vraćanja na teme o ustašama i partizanima. A od zabrane javnog djelovanja onima koji su se na bilo koji način okoristili krađom proračunskog novca koristi bi imali svi. Jer takvi bi bili odstranjeni iz javnog i političkog života, a društvo bi s vremenom naučilo da se ni najmanja korupcija ne smije tolerirati.
>> TiH: Hrvatska nazadovala i sada se ubraja među korumpiranije države EU
>> Ceauşescua smo srušili za par sati, ali ovo će ići teže
