U ponedjeljak navečer, u Postirama na Braču, gdje je 15. travnja napunila okruglih 105 godina, tiho se ugasila nona Milenka Vlahović, hrabra i posebna žena o čijoj smo filmskoj životnoj priči pisali prije tek nešto više od godinu dana. Uspjela je doživjeti stotu, uspjela je doživjeti i 105., te je bila svjedok da dugovječnost, osim lijepih, sa sobom donosi i mnogo više proživljenih i preživljenih tuga, tragedija i gubitaka. Kroz više od stoljeća života, izgubila je mnogo dragih ljudi, roditelje, svu braću i sestre, a doživjela je i najveću tragediju koju jedna majka može doživjeti, 1968. godine, u naletu pijanog vozača, izgubila je svog prvorođenog, 22-godišnjeg sina.
U noći kada je umro, Milenkina je kosa, na očigled njenih ukućana, u samo par sati posjedila. Nekoliko godina kasnije izgubila je i voljenog supruga, ostala je i bez zeta i preživjela gubitak dvoje unučadi, pri porodu. No, srce, iako ranjeno tragedijama, ipak je nastavilo kucati. No, kada joj je 2020. umrla i kćer, Milenki, koja je tada imala 101 godinu, to nisu imali snage reći, iako je, kažu, njeno majčinsko srce to i samo osjećalo.
Živjela je u rodnoj kući Vladimira Nazora
Svoje troje djece Milenka je podigla na istoj adresi, u dijelu rodne kuće Vladimira Nazora, u Postirama, na Braču, gdje je živjela gotovo sedam desetljeća i svila toplo gnijezdo i za svojih četvero unučadi i šestero praunučadi, od kojih najstarije ima 24, a najmlađa 7 godina. Kada smo njene bližnje, prošlog proljeća, pitali da li ih i u svojoj 105-oj, još uvijek sve pozna, pomalo u šali, odgovorili su - „ne samo da pozna sve nas, nego može nabrojiti i čitavu nogometnu reprezentaciju“. No, u toj je šali bilo i mnogo istine, jer nona Milenka je doista pamtila sve. Nikada nije pomiješala imena svoje djece, unučadi i praunučadi, poznanika i susjeda.
POVEZANI ČLANCI:
Filmska ljubavna priča
Nakon što je kao 13-godišnja djevojčica, iz rodne Žeževice, 1932. doselila na Brač, prvo Milenkino radno mjesto bilo je u tvornici za preradu ribe, u Postirama. U malom, idiličnom mjestu, gdje je dobila prvi posao i prvu plaću, upoznala je i svoju prvu ljubav, koja je ujedno bila i posljednja.
„Svog Antu-Tonija Vlahovića upoznala sam prije početka Drugog svjetskog rata. Zaljubili smo se, ali kada se zaratilo, on je, prije no što smo se vjenčali, morao otići u rat. Nadala sam se, proći će i to zlo, vratit će se on brzo, ali nije bilo tako. Završio je u zarobljeništvu te je radio na farmi krumpira, u Baden-Baden-u. Ipak, iako su nas dijele tisuće kilometara, nije me zaboravio, baš kao niti ja njega“, prisjetila se nona Milenka. Kroz sve te tužne i duge godine čekanje, Toni joj je iz zarobljeništva pisao. Pisma su stizala sa zakašnjenjem, a među njima je bilo i ono jedno za koje bi voljela da nikada nije stiglo na njenu adresu.
„U tom su pismu bile riječi koje su me ranile. Napisao mi je da ga više ne čekam i da se udam za drugog, jer tko zna hoće li se on ikada više vratiti. Na tako nešto nisam željela niti pomisliti, znala sam da je on taj i samo njega sam čekala“, sjećala se nona, davnih i teških ratnih godina, kada su slova na papiru, ispisana rukom njenog Tonija, bila jedina iskra, koja nije dala mladenačkoj ljubavi da se ugasi.
FOTOGALERIJA Titova unuka Saša Broz objavila fotografiju s ocem koji je proslavio 83. rođendan
Iz Baden-Badena je dopješačio u Split
Niti, daljina, niti godine zarobljeništva, pa ni rečenica „Udaj se za drugog“, nisu razdvojili mladi par. No, onda su se stvari dodatno zakomplicirale. Gazda farme, na kojoj je Toni radio kao ratni zarobljenik, jako je zavolio vrijednog mladića s Brača, te je želio da mu baš on postane zet. No, kada je Toni to čuo, odlučio je pobjeći. Iz Baden-Baden-a je, većinom pješke, bježao prema Splitu, tek rijetko se, po par stanica, švercao vlakom u koji bi kriomice uskočio. Putovao je dugo, riskirao je mnogo, no, uspio je, preko svih granica i država, ipak doći do Splita, a potom i brodom (vaporom) do svojih Postira na Braču, gdje ga je vjerno čekala ona, njegova Milenka.
„Kako se brod približavao, trčala sam da ga što prije vidim, a kada je napokon izašao s broda, samo smo se, bez i jedne riječi, gledali i smješkali jedno drugom. Njegov me tata, moj budući svekar, tada pozvao da dođem kod njih, na ručak, ali odbila sam, jer nismo bili vjenčani“, ispričala nam je lani bistra 104-godišnjakinja.
Radila je u školi, na polju, u kinu....
Nakon ratnih drama, višegodišnje razdvojenosti, stotina pisama i tisuća sati čekanja, Milenka i Toni su se 1945. vjenčali. Sljedeće su godine dobili i svoje prvo dijete, sina Nikolu, 1949. rodila im se kći Marija, a dvije godine kasnije i najmlađa kći, Milena. Milenka se zaposlila u školi, kao spremačica. Bila je omiljena, voljeli su ju i nastavnici i učenici, a i ona je voljela biti okružena djecom. Osim posla u školi, sa suprugom je svakodnevno radila i u polju.
POVEZANI ČLANCI:
Bavili su se i maslinarstvom i voćarstvom. Navečer bi oboje još radili i u lokalnom kinu. Toni je prodavao karte, te mijenjao filmske trake, a Milenka mu je u tome pomagala. Nije bilo lako, ali bilo je to sretno razdoblje njihovog života. Toliko sretno, da se činilo da toj sreći, na koju su oboje dugo čekali, nema kraja, no, na žalost, kraj je ipak došao. Na njihovog sina Nikolu je, dok je šetao parkom, naletio pijani vozač. Nakon tri dana borbe za život, sin jedinac umro je u bolnici. Imao je nepune 22 godine.
Zbog tragedije je posjedila preko noći
„Te noći kada su saznali tragičnu vijest, moj nono i kćeri doslovno su gledali kako noni Milenki kosa, na očigled, sijedi. Sin kojeg su izgubili sahranjen je u Postirama, a nakon tog dana, none više nikad nije išla na postirsko groblje“, ispričao je unuk none Milenke, Toni.
Od te, 1968., kada je izgubila svoje prvorođeno dijete, za Milenku i njenu obitelj više ništa nije bilo isto, jer jedno je mjesto za stolom u njihovom domu zauvijek ostalo prazno. Godinu dana nakon tragedije, Milenka je otišla u mirovinu. Ubrzo nakon toga, zadesila ih je nova nesreća. Njen suprug je doživio moždani udar. Osam godina nakon gubitka sina, Milenka je, u 58-oj, ostala udovica.
„U 31 godinu braka, moj suprug i ja se baš nikada nismo posvađali. Priznajem, ja sam jednom umalo započela svađu, ali, moj me Toni odmah prekinuo riječima 'A ne, ako se ja s tobom posvađam, tko će mi noćas noge grijati?'“, prisjetila se prošlog proljeća nona Milenka, sa sjenkom tuge i nostalgije u očima, kojima je u ponedjeljak navečer posljednji put pogledala svog unuka Tonija, nakon čega ih je zauvijek zatvorila.
VIDEO Patrik je zaustavio promet pa pomogao Marici prijeći cestu
