Imao sam već nekoliko godina novinarskog iskustva na radiju, ponešto sam već pisao i za novine, ali do tog lipnja 1991. nije mi još bilo na pamet da se okušam u formi velikog novinskog intervjua. Uostalom, tako bi to trebalo i biti, i tako je u to vrijeme i bilo da ne misli novinar početnik što bi mogao i želio raditi, nego da o tome za njega misli urednik sposoban procijeniti, ocijeniti i odvagnuti materijal i potencijal koji mu se našao na dlanu.
Žalim mlade kolegice i kolege jer u današnjem virtualno-medijskom svijetu jednostavno više ne vidim mjesta za tu vrstu uređivanja novina i ljudi, a osobito mentoriranja i bavljenja početnicima. U tom pogledu ja imam sreću i danas, a tada sam je imao još više u nekoliko takvih ljudi. U ovom konkretnom slučaju to je bio Sandro Pogutz, koji će me malo kasnije “gurnuti” i u ratno reporterstvo, što je već druga priča, a za ovu je važno što mi je predložio i uputio me da napravim za Nedjeljnu Dalmaciju veliki intervju s Petrom Bergamom. Znao sam ga samo kao važno, ali i ne baš u javnosti prisutno skladateljsko ime, a povod je bio autorski koncert koji se pripremao u Muzeju Mimara.
Do danas je to ostao i najduži razgovor koji sam ikada vodio s dragim skladateljem. Ne mogu reći da smo postali prijatelji. Doduše, kada je nekoliko godina kasnije Petar Bergamo postao napokon i honorarni predavač na Muzičkoj akademiji u Zagrebu jednog pomalo rubnog i egzotičnog predmeta koji se zvao Fenomenologija glazbenih struktura, pohađao sam, ne baš najredovitije, njegova predavanja. Najčešće smo se sretali na koncertima jer je Bergamo bio jedan od rijetkih profesora koji nijedan nije propuštao. “Kad se pojavi i jedan zvuk, ja trčim tamo kao leptirica na svjetlo”, rekao mi je.
Nisam nikada došao do te razine bliskosti da ga zovem barba Pere. Ali, kad god čujem da ga drugi tako zovu, koji su mu bili bliži, osobito u ovim danima nakon njegova odlaska s ovoga svijeta u 93. godini, čujem u tim riječima istodobno veliko poštovanje i veliku dragost i ljubav.
Ipak, usuđujem se reći da smo se voljeli jer radost koju smo dijelili pri svakom susretu bila je obostrana i istinska. Sva ta ljubav nastala je i ostala od tog našeg razgovora, tog mog prvog za novine odrađenog velikog intervjua, kojim se bome ponosim i danas dok ga ponovno čitam i prepisujem iz knjige “Lik sjene: dekodiranja skladateljske šifre Petra Bergama”. Počašćen sam što je urednica te zbirke važnih tekstova o Bergamu i samog Bergama, gospođa Marija Bergamo, u knjigu objavljenu 2015. u izdanju Cantusa – Hrvatskog društva skladatelja, uvrstila uz ostale i taj intervju.
Valjda i da razbijem malo vlastitu tremu, pitao sam ga odmah na početku tog susreta u njegovu zagrebačkom stanu što misli uopće o formi intervjua i kako se u tim razgovorima osjeća. Rekao mi je: “Ti razgovori kao žanr imaju smisla, jer u tom kontaktu se dogodi nešto što se inače ne bi dogodilo. To su ti katalizacijski odnosi, nekakva interakcija. Da čovjek sam o nečemu piše, to bi možda bilo slično, ali sličnost i istovjetnost su uvelike različiti. Ta forma je od vremena stare Grčke ostala živa. Sve se promijenilo, ali forma razgovora nije se promijenila i mislim da to nije slučajno. Od jednog razgovora ne morate očekivati mnogo, a možete dobiti sve. Ako očekujete sve, teško da ćete dobiti nešto, a kamoli mnogo. Jednostavno jedan razgovor počinje i završava kao razgovor, bez velikih pretenzija, a onda ispadne to što ispadne: ili se dogodi prisutnost Boga ili se ne dogodi. Kada se prinose žrtve, nije Bog uvijek nazočan, ali je važno da smo mi prisutni.”
Ne znam da je Petar Bergamo bio neki veliki vjernik, pogotovo na način kako se vjera u ovo naše doba uvriježila iskazivati. Ali, bilo nam je obojici sasvim jasno što je i tko je njemu Bog kojeg spominje. Kako u razgovoru, u susretu s ljudima, tako i u muzici. A u tom razgovoru, osjećam to i danas, itekako se dogodila to prisutnost Boga, jer naglasak je na prisustvu više nego na Bogu. A Petar Bergamo je bio prvi koji je učinio da tu prisutnost osjetim i spoznam u novinarskom poslu.
U rodnom je Splitu već kao dječak i mladić bio važan faktor glazbenog života, skladajući, svirajući, organizirajući... a onda je na studij otišao u Beograd, gdje je i ostao dok 1972. nije otišao u Beč i postao redaktor velikog muzičkog izdavača Universal Edition. U Zagreb se vratio već 1983., a kada sada ponovno čitam razgovor s njim još mi je jasnije zašto nije bio omiljen u “strukturama”, zašto je ostao u zapećku.
O Jugoslaviji, odlasku u Beograd, pa u Zagreb, prisjećajući se svog oca koji je, rođen u Austro-Ugarskoj, u ljutnji znao zavikati: “Ali, ja sam Austrijanac!”:
”E, sada sam ja u toj smiješnoj poziciji kad kažem: ‘Ali ja sam rođen u Jugoslaviji’, bez obzira što i u toj Jugoslaviji, naročito mi Dalmatinci (što vi gornji Hrvati ne priznajete) imamo jedno strastveno osjećanje hrvatstva – jer je doli bilo sve, i Domagoj (pessimus dux Croatorum) i sve ostalo što je bilo. Dok su ovdje, gdje mi sada razgovaramo, rovali divlji veprovi, mi smo doli bili centar svita...
Svaka je sredina imala svoje kočnice i svoje predrasude. U Zagrebu su se izvodili Srbi i Slovenci po sistemu reciprociteta koji je vladao i bio održavan kao nepisano pravilo. Ali ako bi Slovenac, da ne kažem Hrvat, pardon – Dalmatinac, otišao u Beograd, onda on, recimo, u Zagrebu, više ne bi bio izvođen. Bio je il traditore... Uvjetno smo bili jedno, ali one podzemne vode uvijek su radile, uvijek su zračile. Tako je i u mom slučaju jednostavno pala neka zavjesa, nastala ledena šutnja, koja praktično traje do danas...”
Razgovor smo završili naslovom njegove skladbe Navigare necesse est.
“Kad o nečemu ili nekome mislite dok sanjate, kad o nekome ili nečemu sanjate budni, kad vam se netko ili nešto priviđa, to je ono pravo... Ta tema, o kojoj je tu tonski pokušano nešto učiniti, ta tema me opsjedala i opsjeda, to stoji, i direktno i metaforično, jer tu je subjekt sakriven: a živjeti se ne mora (vivere non est necesse). Živjeti se ne mora, ali ako već živite, ploviti morate. Eto, to je ono što bismo mogli nazvati čak lijepim: tražiti smisao u moru besmisla.”
Čujem njegov glas i vidim i tamo na drugoj strani njegov osmijeh nakon što si dopustim za njim doviknuti (jer živjeti se ne mora, a ploviti mora): mirno vam more, barba Pere.
VIDEO: Park prirode Medvednica upozorava na napad stršljenova. Savjetuju što učiniti ako se s njima susretnete
