U ranu jesen 2006., osjećajući da je njezin život stigao do trenutka
kad ima vremena još samo za oproštaj, Nada Vuljević–Radoš svom je
suprugu rekla: – Znam da ćeš se pobrinuti da budem pokopana pokraj
svojih roditelja!
Sat nakon toga, Nadin je život ugašen. U maloj sobici staračkog doma u
Klaićevoj ulici ostao je tek obljubljeni portret jedne žene, trag
neizbrisive ljubavi i neutješni muškarac.
Još veća tuga
Danas, dvije godine kasnije, ista varava jesen, ista soba, isti
portret, ali i još veća tuga. Nadina posljednja želja nije ispunjena, a
njezina se urna poput bronačne sjene jednog života skriva među knjigama
i enciklopedijama najviše police u tijesnoj sobici staračkog doma.
Sjetan i neutješan suprug, 80-godišnji Zvonimir Radoš, koji je kao
akademski kipar cijeli život protkao kroz nježne niti umjetnosti,
ogorčeno se pita: - Gdje su nestale ljudske emocije, gdje se zagubila
čovječnost?! Kako da okrunim jedan život i pronađem mir kada ne mogu
ispuniti njezinu posljednju želju?!
- Supruga je imala tri brata i, kad im je umro otac, ona i dvojica
braće su pokušavali doći do grobnog mjesta na Mirogoju, ali bez
uspjeha. Njih troje za pomoć su se obratili trećem bratu Ivi Vuljeviću,
koji je bio na visokom položaju. Ivo im je rekao da će učiniti sve, ali
da on nema novca za kupnju groba, pa su mu dali novac.
Za par dana uspio je doći do slobodnoga groba na pravoslavnom dijelu
Mirogoja. Na žalost, sve je bilo u brzini, jer je oca trebalo pokopati,
pa je on taj grob kupio i upisao na svoje ime – priča Zvonimir. Godine
su prolazile, a Nada i dvojica braće nikako nisu uspijevali uvjeriti
trećeg brata da grob prepiše na majku:
Kao da je predosjetila
- Braća su bili u korektnim odnosima, pa nije postojao strah da bi
netko nekoga namjerno prevario ili povrijedio. Njih troje nisu htjeli
biti nasilni, niti previše inzistirati, a brat Ivo je uvijek bio
prezauzet obvezama, pa je tako stiglo vrijeme kada je umrla i njihova
majka, a grob je ostao na ime brata Ive.
Na žalost, nedugo nakon majčine smrti umire i Ivo, te grob postaje
vlasništvo njegove supruge Ivke Vuljević i njihovo troje djece, sinova
Veljka i Ivice te kćeri Dore – govori Zvonimir i dodaje kako je život
nakon toga krenuo dalje, a razgovori s nećacima – novim vlasnicima
groba nastavili su se tek nakon smrti njegove voljene Nade.
- Moja je supruga preminula 1. listopada u ranu zoru. Sat vremena prije
toga sam sjeo pored nje na krevet i ona mi je rekla: “Znam da ćeš se
pobrinuti da budem pokopana pored svojih roditelja!“ Rekla je to na
način kao da je osjećala da će mi trebati sva sila svijeta da je
položim u taj grob.
Bila je to posljednja želja žene koja mi je bila ljubav, životni
partner i vječita inspiracija. Pokušao sam radi toga kontaktirati s
nećacima i njihovom majkom, ali na žalost, nisam dočekan s
razmijevanjem - zaključuje Zvonimir.
Potpisao sam, ali se nadam
- Evo, ovo čak nije niti zakonito. Urna se kod nas ne smije držati na ovakim mjestima. Ali ja se ne prestajem nadati, još uvijek vjerujem da ću uspjeti. Rodom sam iz Slavonskoga Broda i tamo imam obiteljski grob. Kada sam uzimao urnu iz krematorija, morao sam potpisati da ću je pokopati u taj grob, ali sam je ipak ponio sa sobom, jer sam vjerovao da ću uspjeti ispuniti njezinu želju i da će ti ljudi shvatiti kako ima pravo biti pored svojih roditelja! Ipak, ako ne uspijem, pokopat ću je u Slavonskom Brodu – govori Zvonimir kroz suze i pita: - Pa zar je moguće da joj neće dopustiti da legne na posljednji odar pored svoje krvi?! Pa zar je moguće da žele prodati djeda i baku?!
