USKOK je opet u Ini. Kako ekskluzivno doznaje Večernji list, USKOK-ovi istražitelji jučer su službeno od nacionalne naftne kompanije zatražili da im preda cjelokupnu dokumentaciju o nabavi nafte i naftnih derivata tijekom 2008. i 2009. godine.
Taj zahtjev može se smatrati službenom potvrdom pokretanja istrage o golemim gubicima koje je Ina ostvarila krajem 2008. U zadnja tri mjeseca te godine Ina je na trgovini derivatima izgubila oko 1,5 milijardi kuna, što je rezultiralo financijskim kolapsom kompanije, golemim poreznim dugom te MOL-ovim konzekventnim preuzimanjem kontrole nad poslovanjem Ine.
Iako se u domaćim medijima već špekuliralo o tome da DORH istražuje Inino poslovanje iz tog razdoblja, ovo je prvi put da su te slutnje službeno potvrđene. Sad je jasno da je istraga otvorena, a na njezinu udaru moglo bi se naći mnogo bivših visokih menadžera u Ini, na čelu s tadašnjim članom uprave za financije Zalanom Bacsem te više Ininih poslovnih partnera među kojima i Imre Fazekas, mađarski naftaš koji je tada navodno također trgovao s Inom i čija je tvrtka sudjelovala u isplati 5 milijuna eura na račun švicarske tvrtke Roberta Ježića, za koje USKOK tvrdi da su bili namijenjeni za podmićivanje bivšeg hrvatskog premijera Ive Sanadera.
Uz to, istražitelje posebno zanimaju pojedinosti o poslovnim odnosima Ine s tvrtkom Salbatring International, u vlasništvu slovenskog poduzetnika albanskog porijekla Hetema Ramadanija. Salbatring, koji je godinama od Ine kupovao proizvode manje dodane vrijednosti, poput petrolkoksa i ukapljenog plina, 2008. počeo je Ini prodavati eurodizel gorivo, iako je Ina u prošlosti derivate kupovala od velikih globalnih kompanija kao što su Vitol, Litasco ili Glencore, Ipak, razlozi početka poslovne suradnje s malom posredničkom tvrtkom, kao i njezin opseg, nikad nisu rasvijetljeni, osim što se Ramadani u jednom intervjuu hvalio da je u 2008. morskim putem njegova tvrtka uvezla oko milijun tona naftnih derivata. Koliko je od toga bilo namijenjeno Ini ne zna se, no tu godinu hrvatska je tvrtka završila s ogromnim gubitkom, dok su prihodi Salbatringa udeseterostručeni – sa 60 na 611 milijuna eura, uz ogromnu dobit.
Gubicima Ine i dobiti Salbatringa uvelike je pridonijela i situacija na tržištu. Nakon što je ranije te godine dosegnula rekordnu cijenu od 147 dolara po barelu, cijena nafte je potkraj godine doživjela oštar pad. U samo nekoliko mjeseci pala je do razine od 40 dolara. Naftne tvrtke bile su u situaciji da naftu koju kupe danas sutra moraju prodati po nižoj cijeni. U takvim okolnostima, većina svjetskih kompanija zaštitila se "hedgingom" – svojevrsnim financijskim osiguranjem koje kompanijama jamči da će naftu ili derivate prodati po određenoj cijeni. Ina to nije učinila, a zašto nije, trebao bi odgovoriti upravo Zalan Bacs, u čijoj je nadležnosti ta odluka bila, te članovi uprave nadležni za nabavu derivata koji su bili ovlašteni za sklapanje ugovora sa Salbatringom. Ipak, rezultat takvog poslovnog aranžmana bio je taj da je Ina naftu kupovala po cijeni od 130 do 140 dolara, a derivate potom prodavala po cijeni temeljenoj na puno nižoj vrijednosti nafte – od 40 do 60 dolara – kako je nedavno i spomenuto na suđenju Sanaderu.
Pogresno postavljeno pitanje. Pitanje treba glasiti: \"Tko je jamio 1,5 milijardi kuna zaradjenih prodajom nafte?\".