Bravo, iznenada me, dok s prijateljem sjedim u kafiću na Gallusovu obrežju, uz rijeku, gotovo preko puta sveučilišta koje je u petak štrajkalo, potapša netko po ramenu. Ne djeluje mi poznato, izgleda kao običan šetač središtem Ljubljane.
– Vi ste se svojeg riješili. Kad će našemu suditi? Nikada – doda. I ne, ne poznajemo se, ali je čuo da govorim hrvatski pa je osjetio potrebu nešto reći. Nije bio jedini – padale su i ponude: \"Da vam ustupimo zatvore? Da pošaljemo naše suce na edukaciju k vama? Bolji ste od nas. I u skijanju, a sad i u pravnoj državi. Mi na Balkan, vi u Skandinaviju!\"
Slovenci, stanovnici male, ali uređene države sa sunčane strane Alpa zavide Hrvatskoj? Hoće li sad stići i Crvena kraljica? Je li onaj tamo, malo nalikuje na Janšu, Humpty Dumpty? Jesam li na Bregani prešla na onu stranu ogledala, kao Alica, pitam se.
\"Naš\" je Ivo Sanader. Ali, tko je taj vaš kome biste sudili, pitam. I tu se počinje raspetljavati priča o urušavanju bajke o državi koja je dugo bila projicirana, kako prema inozemstvu, tako i kod kuće, kao uzor i zemlja sretnih ljudi. Slovenci su, prirodno, vidjeli i prvi osjetili trulost ispod sjajne cakline. Ostali, tako i Hrvatska, nisu. I zato su sve iznenadili prošlotjedni prosvjedi. Počelo je u Mariboru. \"Goljuf lopov\", vikalo je 10-ak tisuća ljudi gradonačelniku Francu Kangleru. Dosta klijentelizma i korupcije koja je kapilarno prožela Maribor. Kad su u ostatku zemlje shvatili da ista krv teče i među njihovim političkim elitama, i oni su izašli na ulice.
Tko su njihovi lopovi?
A tko su ti njihovi? Ovisi otkuda si. Možda je najbolje krenuti taksativno, ali nije moguće sve spomenuti. Maribor, gradonačelnik Kangler, desetak slučajeva sumnje na korupciju. Trebenj, gradonačelnik Alojzij Kastelic, 15 kaznenih prijava. Novo Mesto, gradonačelnik Alojzij Muhič, sumnja na korupciju. Komenda, gradonačelnik Tomaž Drolc, komisija za sprječavanje korupcije potvrdila nelegalne rabote. Ljubljana, gradonačelnik Zoran Janković, najnoviji primjer: optužbe za korupciju oko centra Stožice. Premijer Janez Janša, jedna riječ: Patria. Gdje god zagrebeš, ne valja. Ili, kako je jednom rekao predsjednik Danilo Türk: Lak na našoj slici se počeo guliti.
– Nezadovoljstvo koje se nakupljalo cijelo tranzicijsko vrijeme je erumpiralo. Maribor je bio okidač i bilo bi ga pogrešno tumačiti bez konteksta. Imamo ekonomski, fiskalni deficit, i to ne samo oko mjera štednje, ali i demokratski deficit. Ignorira se odluka Ustavnog suda o financiranju javnih obaveza, Europskog suda za ljudska prava da se \"izbrisanima\" mora platiti odšteta. Predsjednik vlade Janša ne odaziva se na sud. Preprodavači kokaina se oslobađaju, a za šest stabljika konoplje ide se u zatvor. Ljudi su shvatili da pravi lopovi vode državu te da nije problem bila njihova građanska neposlušnost, nego baš poslušnost koja ih je dovela do ovoga. Da je do ovoga došlo dok su tiho gledali marginalizaciju radnika iz bivše Jugoslavije, gayeva, drugih etničkih skupina – kaže nam politilog s ljubljanskog fakulteta za političke znanosti Žiga Vodovnik.
Parole na prosvjednim skupovima dobro sažimaju njegove riječi: \"Gubite se, lopovi! Gotovi ste!\" To viču Slovenci koji su nekad mirno ispijali kave ili ležerno išli na skijanje svakog vikenda.
– Gotovo su nam 15 godina govorili da smo uspješna priča, da smo šampioni. Ljudi su izgubili doticaj sa stvarnošću. Siromaštvo je u Sloveniji tabu. Ljude je sram reći da krajem mjeseca idu u Crveni križ ili Caritas po pomoć, unatoč tomu što imaju posao, da ne mogu preživjeti od plaće. Izgleda da su se probudili tek kad ih je osobno – najviše financijski – dotaknula politika. Prije nekoliko godina za osobu godine zamalo je bio izabran neki neoliberal, neću mu ni ime spominjati, koji je ljudima vratio nekoliko, pazite, nekoliko centi preplaćenih komunalnih računa. Sad znaju što konkretno znači zakon o uravnoteženom javnom financiranju i trebaju odlučiti kakvu budućnost želimo. No i tada je bilo onih koji su vrtili glavama – objašnjava Vodovnik.
– Lijepo vam je Janković uredio centar – komentirala sam prije nekog vremena s Ljubljančanima, i dobivala odgovor: \"Aha, jako lijepo.\"
– Fino ga je očistio, sjećaš se koliko je bilo žonglera, uličnih svirača? Vidiš negdje alternativce, pankere? Sjede na mostu? Sve su ih maknuli i stavili u geto. Ostala nam je Metelkova, klub. Zauzimanje javnog prostora je počelo. Grad nam vodi komunalno redarstvo, kao neka paravojska. Imaju sve šire ovlasti, čak su htjeli i oružje. Pa ne možeš proći ulicu da ti ne naplate kaznu za nešto. A drakonske su. Više od tisuću eura za parkiranje. Deri, deri ljude. Preko ljeta su ispred moje zgrade koncerti. Skupili se susjedi, izluđeni od nespavanja, i u gradsku upravu. Taj dio zemljišta pripada zgradi, imali su papire. A kad tamo, iznenađenje. Zemljište preimenovano u gradsko. Tako se to radi. Tiho i podmuklo – rekao je politolog Vodovnik.
Maribor je danas grad ostataka spaljenih radara. Građansko nezadovoljstvo preraslo je u neposluh. Noć za noć gorili su, jedan, drugi, peti, osmi... U Ljubljani se bore ljepilom.
– Stavili su lisice na auto. E, nećeš. Malo ljepila u bravu. Dolaze iz komunalnog, čovjek ne može otključati. Zove kolegu, on mu donosi pilu. Pili on tako, kad počela kiša. Skupila se grupa ljudi, stojimo pod tendom i gledamo. Teatar. Stvorila se kolona taksista. Većinom su Bosanci. Otvore prozor pa viču: \"Šta stavljaš kad ne znaš skinuti\". Eto, tako smo već dugo na rubu živaca – kaže. No Slovenija jest demokracija, a sve političke predstavnike izabrao je narod.
– Politička participacija nije bila velika, 45 posto je apstiniralo, ali ne samo oni za koje Marcuse kaže da ih je dosegla moronizacija. Moji prijatelji, \"politička bića\", rekli bi: Ne, ne idem glasati jer nemam koga birati. Sve su naše vlade bile prosvjedne: birali smo Boruta, da ne bismo imali Ivana, odnosno Janeza. Sad Janeza, da ne bismo imali Zorana – analizira Vodovnik, koji u prosvjedima vidi potencijal koji bi mogao iznjedriti promjene. No mogu li se ovako heterogeni pokreti oblikovati u konkretne ideje ili politiku?
\"Društvo nam je bilo umrlo\"
– Promjene se neće dogoditi preko noći. Riječ o kontinuiranom procesu. Da znamo da želimo besplatno školstvo, da znamo da najranjiviji dio društva mora biti zaštićen, da bolesni moraju imati zdravstvenu skrb, umirovljenici poštene mirovine, da partizani ne smiju biti kažnjavani zato što su bili na pravoj strani. Nama se događa ono što se u zemljama Latinske Amerike naziva acompañar, uživljenje u drugoga. Društvo nam je bilo umrlo. Ovo je sad znak ozdravljenja. A postoji i teoretska sintagma koja dobro opisuje ovaj tren: orgazam povijesti ili eros efekt, kako ga naziva George Katsiaficas. To je kad ljudi bivaju kontaminirani istim sentimentom, ali i dokaz da revolucije pokreće naizgled najmanja stvar. Revolucija 1848.: studenti u Beču su se pobunili jer su ih profesori i kler natjerali da se goli kupaju u rijeci. Bio je to okidač – kaže Vodovnik: – Kupanje u rijeci, radari u Mariboru. Ista stvar.
Drugo poluvrijeme sa plakatima preseliti na Jelacicev trg.