Prošli tjedan (21. studenog 2013.) saborska je većina na Odboru odlučila da će javna rasprava o promjeni Ustava RH trajati „čak“ šest dana: od 21. do 27. studenog. Ustavne promjene pripremaju se ishitreno i površno, kao da je riječ o izvanrednom stanju: ratu, ekonomskom slomu, vojnom ili državnom udaru.
Ustavne promjene i Ustav kao temeljni državni zakon postaju tako instrumenti dnevne politike i stranačkih prepucavanja i obračuna.
Vremena su se, očito je, promijenila.
Nakon pada Berlinskog zida, sloma komunizma i održavanja prvih demokratskih izbora u bivšoj Socijalističkoj Republici Hrvatskoj 1990., nova, demokratski izabrana vlast, na čelu s dr. Franjom Tuđmanom, osnovala je pri Predsjedništvu RH ustavotvornu komisiju koja je više mjeseci radila na izradi tzv. božićnog ustava, usvojenog 22. prosinca 1990. Iako su zemlja i narod bili razoružani i pred ratom – bilo je bjelodano da ćemo biti izloženi vojnom udaru JNA i/ili velikosrbijanskoj i svesrpskoj agresiji – ipak smo odlučili da izradu ustava, koji je trebao biti izraz stoljetnih državotvornih i društvenotvornih težnji hrvatskog naroda, shvaćenog kao zajednice svih državljana i građana naše zemlje – obavimo na najbolji mogući način.
Neodgovorna odluka
Sadašnja vlast odlučila je, nažalost, ići linijom manjeg političkog otpora: (sa)kupiti potrebnu saborsku većinu i na brzaka napisati i izglasovati izmjene i dopune Ustava RH. A bilo bi ljudski mudro i državnički odgovorno da je i sadašnja vlast uložila napor za ostvarenje općeg suglasja za ustavne promjene, kako bi oko Uskrsa 2014. (stotinu godina nakon simboličnog „izlaska“ Hrvatske iz Europe i stotinu godina nakon početka Velikoga rata) usvojila uskršnji ustav. No, Kukuriku vlast odlučila je donijeti – Kukulele ustav.
Iako sam krajnje kritičan prema pristupu ustavnim promjenama, istog dana kad je Odbor za Ustav, Poslovnik i politički sustav najavio javnu raspravu (21. 11. 2013.), poslao sam mu prve primjedbe, a dan poslije (22. 11. 2013.) sugestije i konkretne prijedloge za ustavne promjene. U prvom pismu napisao sam:
“Vaša odluka da vrijeme internetskog savjetovanja (o ustavnim promjenama) ograničite na šest dana vrlo je nepromišljena i neodgovorna. Tu vam ocjenu upućujem kao glavni tajnik Ustavotvorne komisije koja je 1990. godine mjesecima ozbiljno, studiozno i uspješno radila na izradi Temeljnih načela, a zatim i na tekstu tzv. Božićnog ustava. Ustav RH je temeljni zakon naše zemlje i ne postoje baš nikakvi razlozi da se ustavnim promjenama pristupa kao da se radi o nekom izvanrednom stanju izazvanom ratnim ili sličnim stanjem.
Istodobno vas molim da uložite sve moguće napore – kao što smo mi to učinili 1990. – da ustavne promjene odražavaju političku volju svih političkih stranaka i većine saborskih zastupnika, jer je za ustavni poredak i za budućnost Republike Hrvatske prijeko potrebno da Ustav ne bude predmet strančarenja i političke trgovine.
Moj je prijedlog da novi članak 3. Ustava RH glasi:
„Narodno vrhovništvo (suverenitet), jedinstvo i nedjeljivost Republike Hrvatske, demokratski višestranački sustav, socijalna pravda i socijalna država, poštivanje i zaštita ustavom zajamčenih, nepovredivih i neotuđivih ljudskih prava i sloboda, jednakost građana pred zakonom i sprječavanje svih oblika diskriminacije, republikanski oblik vladavine, podjela vlasti na zakonodavnu, izvršnu i sudsku, vladavina prava, mirotvorstvo i očuvanje prirode, biološke raznolikosti i čovjekova okoliša najviše su vrijednosti i najvažnije norme ustavnog poretka Republike Hrvatske i temelj za tumačenje Ustava.“
U drugom sam e-pismu napisao: “U članku 6. Prijedloga za utvrđivanja Nacrta promjena Ustava RH predlažu se tri kapitalne promjene sadašnjeg članka 87. Ustava.
Prvo, mijenja se odredba o broju potpisa građana potrebnom za raspisivanje referenduma: umjesto dosadašnje odredbe o „deset posto od ukupnog broja registriranih birača”, predlaže se brojka od „200.000“ (registriranih birača).
Drugo, predlaže se pet skupina pitanja o kojima se ne može raspisati referendum, od kojih je najvažnija odredba da se referendumom ne može odlučivati o „ograničavanju ili smanjivanju ljudskih prava i temeljnih sloboda“ zajamčenih Ustavom RH (mislim da je to dobra odredba, iako bi takva pitanja Ustavni sud RH ionako proglasio protuustavnim).
Treće, predlaže se da je održani referendum pravovaljan tek onda kad mu pristupi „najmanje 40% birača upisanih u popis birača za taj referendum“.
Iako je lako naslutiti razloge zbog kojih se saborska većina odlučila za spomenute prijedloge, mislim da su prva i treća od predloženih promjena lošije od postojećih normi, pa ih ne bi trebalo provoditi.
Spiskano 45 milijuna kn
Ovo su moji, ali i europski (!) argumenti u prilog spomenute tvrdnje:
Prvo: Smanjenje broja potrebnih potpisa za više od 100% - od oko 450.000 (10% od broja registriranih birača) na 200.000 olakšava sazivanje referenduma, dok uvođenje kvoruma za njegov uspjeh (od teoretski nekoliko, pa i jednog, na 40% birača), smanjuje šanse za njegov suštinski uspjeh ili neuspjeh. Posljedica je uludo ili olako trošenje proračunskog novca koji nije malen: oko 45.000.000 kuna.
Drugo: Uvođenje kvoruma (u konkretnom slučaju 40%) u izravnoj je suprotnosti s (doduše, neobvezujućim) odredbama europskog „Kodeksa dobre referendumske prakse“. Kodeks se eksplicitno zalaže protiv odredbi o kvorumu ili minimalnom postotku birača koji trebaju izići na referendum, uz objašnjenje da ozakonjenje kvoruma dovodi do konfuzije jer se jednako broje oni koji glasuju NE i koji ne izlaze na referendum. Dosljedno tome, mislim da su promjene novog stavka 4. članka 87. opravdane (iako možda suvišne), a da su promjene stavka 3. i novog stavka 5. nepotrebne i lošije od postojećih ustavnih odredbi.
>>Saznajte o čemu odlučujete u nedjelju na referendumu!
SDP se sramoti s Peđom Grbinom kao svojim Ustavnopravnim "stručnjakom".