Ustavni sud ukinuo je odredbe dva zakona s područja znanosti po kojima su profesori i znanstvenici s navršenih 65 godina starosti morali otići u mirovinu.
U odnosu na redovite profesore na visokim učilištima, profesore visokih škola, te znanstvene savjetnike u znanstvenim organizacijama koji su 30. srpnja 2013. bili u trajnom zvanju, ukidaju se članci 42. i 102. Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju i članak 20. Zakona o izmjenama i dopunama zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju, stoji u Odluci suda od 18. srpnja, doznaje se iz priopćenja suda.
Ustavni sud smatra da se oni rečenim zakonskim odredbama podvrgavaju posebnom postupku ocjene izvrsnosti, koji je usporediv s postupkom njihova reizbora u zvanje, što je protivno biti njegovih trajnih zvanja. Takva je situacije dodatno opterećena još i povratnim djelovanjem zakona za koji ne postoji objektivno ni razumno opravdanje, kaže se u obrazloženju odluke Ustavnog suda.
Ustavni sud u obrazloženju navodi kako ne smije zatvoriti oči pred ozbiljnim prigovorima predlagatelja u vezi s pojedinim 'kriterijima izvrsnosti' (članak 10.) koji su postavljeni tako da ih je nemoguće izvršiti, da su retroaktivni ili pak proizvoljni i nemjerodavni.
Također, Ustavni sud ne smije zanemariti činjenicu da bi se kriteriji izvrsnosti iz Zakona iz 2013. u cjelini vrlo teško mogli podvesti pod apstraktnu ocjenu ustavnosti. Nesporne ovlasti Nacionalnog vijeća su da razmotri i generalno uputi na način primjene toga članka zakona, kaže Ustavni sud koji je izrazio zabrinutost za stanje zakonodavstva na području znanstvene djelatnosti i visokog obrazovanja zbog neusklađenosti zakonskih odredbi.
>> Fond A, B ili C? Kako do pristojnijih mirovina
Autor ovog teksta, kao i vjerojatno većina čitalačke publike, uopće nije upućen u stvarno stanje. Slučajno radim kao znanstvenik na jednom renomiranom zagrebačkom fakultetu i slučajno znam kako stvari izgledaju iz ove perspektive. Uopće nije točno da je kriterije "nemoguće"uće" zadovoljiti. Kao što je u nekom od komentara već rečeno, od mladih (posebice novaka) traži se puno više. Ne bi uopće bio problem da ti ljudi stvarno rade. Ja vjerujem da negdje ima i takvih, no puno njih samo krade Bogu dane. Neki i ne dolaze na posao, i to već mjesecima, godinama. Mnogobrojni nemaju NIJEDAN objavljeni rad u posljednjih 5 godina, pa čak ni na konferencijama. Da, moram vas obavijestiti - objavljivanje radova jest kriterij prema kojemu se mjere "znanstvene kompetencije". Sad zapravo dolazim do onih komentara "ako je čovjek sposoban raditi... ako ga poslodavac treba..." KAKO procijeniti je li čovjek sposoban raditi i treba li ga poslodavac? Upravo je to bila poanta ovih kriterija - ako ih zadovoljavaš, sposoban si raditi. A svaki fakultet, tj. "poslodavac" na Fakultetskom vijeću odlučuje treba li mu netko ili ne. Možda nisam u pravu, ali meni se čini da u drugim firmama kad ti dođe vrijeme za mirovinu, naprosto dobiješ rješenje i to je to. Neljudski? Možda. Ali za mene je neljudski i da mladi doktor znanosti s malim djetetom i kreditom za stan ostane bez posla jer "nema mjesta" (čitaj: netko se ne da u penziju). Usput, ovo nije imaginarna situacija, nego stvar koja se doista i dogodila. Mi smo se već kao studenti susreli s postarijim profesorima koji su se gubili i nisu znali što govore, koji predmet trenutno predaju i sl., a uredno im se produživao ugovor o radu. Zašto onda prolazak psihotesta ne stavimo kao kriterij za produljivanje ugovora? Ne možete u kemijski laboratorij pustiti čovjeka za kojeg postoji ralna opasnost da će zaboraviti što radi... Što se tiče onih komentara da mladi trebaju od nekoga učiti... Da, trebaju, ali ne možeš učiti od nekoga tko ne dolazi na posao i tko ništa živo ne radi. Postoje i puno mlađi sposobni ljudi od kojih se može učiti. To što netko ima 65 i redoviti je profesor u trajnom zvanju apsolutno ništa ne govori ni o njegovim sposobnostima prenošenja znanja, ni o ljudskim kvalitetama. I za kraj... Prema novom zakonu, odn. Zakonu o izmjenama i dopunama zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju, niti jedna fukncija više nije "sigurna". Nekad je bilo važno postati docent, a kasnije ti nitko više ništa ne može. Sada to više nije slučaj. Čak i redovitom profesoru može se stopirati napredovanje ako NEMA MJESTA. Dakle, pojednostavljeno rečeno - "nitko nigdi dok netko ne ode u penziju". No, ne znam čemu se svi skupa toliko čude. U Europi i svijetu je to navodno normalno. Ne možeš postati docent ako nemaš barem jednog doktoranda. Pitajte ove naše predpenziće koliko su disertacija vodili kao mentori. Ne možeš biti profesor u trajnom zvanju ako nisi voditelj projekta... I tako dalje i tako dalje... A oni se tu bune jer moraju biti SURADNICI na projektu. Ne voditelji, nego suradnici. Presmiješno. Tragikomično. No, zato su nam sve granice širom otvorene pa ćemo mi mladi na taj način zahvaliti državi što je ulagala u nas sve ove godine, a onda nas ostavila na cesti.