Ustavni sud donio je iznimno važne odluke za pravnu sigurnost poreznih obveznika o zastari poreznog duga. Usvojeno je šest ustavnih tužbi “teških” više od 700.000 kuna prema poreznim rješenjima. Samo Mladenu Juričiću iz Zagreba utvrđen je dug od 469.583 kune od 2005. do 2007., a prema listi poreznih dužnika, u listopadu 2018. iznosio je 656.742 kune. U povodu svih tužbi ukinute su odluke Visokog upravnog suda, koji će u ponovnom postupku morati voditi računa o “lekcijama” Ustavnog suda, a to bi trebalo značiti da je za utvrđene porezne dugove nastupila apsolutna zastara.
Uvode “nezastarivost”?
Velimiru Hanu iz Zagreba je 31. svibnja 2010. utvrđen dug za 2005. od 42.715 kuna. To je porezno rješenje poništeno po žalbi, pa je na novo od 22. listopada 2012. stavljen prigovor apsolutne zastare. Drugostupanjsko tijelo o zastari se nije očitovalo, dok je Upravni sud u Zagrebu poništio rješenja jer je 1. siječnja 2013. okončan šestogodišnji zastarni rok za utvrđenje porezne obveze na dohodak za 2005. Ali, Visoki upravni sud je potom presudio da zastara nije nastupila jer je porez utvrđen s prvim poreznim rješenjem 2012., a ne s drugim 6. studenoga 2013. VUS se pozvao na zaključak sjednice svoga financijskog i radnopravnog odjela od 4. ožujka 2016. prema kojem “drugostupanjsko rješenje kojim je odbijena žalba protiv prvostupanjskog rješenja o utvrđivanju porezne obveze nije nezakonito zato što je doneseno nakon nastupa apsolutnog roka zastare.” Odvjetnik Ivica Crnić, bivši predsjednik Vrhovnog suda i ministar pravosuđa, u ustavnoj tužbi ističe da takvo tumačenje “vrijeđa bitna, temeljna ustavna prava ne samo podnositelja već i svih poreznih obveznika” jer u naš pravni sustav uvodi pravno nepoznati pojam “nezastarivosti” porezne obveze.
Odnosno, omogućuje se samovoljno i arbitrarno odlučivanje jer zastara tako “ne nastupa nikada i porezna tijela, de facto, mogu postupati uvijek, po vlastitoj volji i izvan rokova” predviđenih Općim poreznim zakonom. Crnić tumači kako je riječ o “pogodovanju državi u situacijama kada njezina tijela ne rade svoj posao ili ga ne rade pravodobno”. Inače, Ustavni sud je prije već imao porezne predmete, ali u kojima nije problematizirana zastara, a niti je VUS koristio suprotstavljena tumačenja. Prvi takav slučaj, Ustavni sud riješio je lani 9. listopada u korist Hede Jeraše iz Zagreba vezano za zastaru utvrđenja poreza na promet nekretnine. VUS se tu pozvao i na zaključak odjela suda od 13. studenoga 2015. prema kojem se porezna obveza utvrđuje prvostupanjskim poreznim rješenjem, s time da “do donošenja rješenja po žalbi relativna zastara ne teče, već samo apsolutna”.
Po službenoj dužnosti
Sjednica odjela VUS-a je i 7. studenoga 2014. zauzela stav da porezna tijela na zastaru paze po službenoj dužnosti. Ali, kakvog smisla ima ako relativna zastara ne teče nakon prvostupanjskog rješenja, a drugostupanjsko rješenje nije nezakonito iako je nastupila apsolutna zastara. I stav da se porezna obveza utvrđuje prvostupanjskim poreznim rješenjem ne temelji se na pozitivnim propisima, zaključio je Ustavni sud. Vrhovni sud je 18. studenoga 2014. zauzeo stav da “učinak na prava i obveze stranaka ima konačno rješenje u upravnom postupku”. Ustavni sud zaključuje da su stajališta VUS-a kontradiktorna, i kad bi zaključak iz 2016. bio valjan, institut zastare postao bi beznačajan.
Sad nek se Porezna organizira i neka počnu obavljati poslove u razumnim rokovima. Kod nas pravosuđe i državna administracija kao da ne poznaju pojam proteka vremena. Ako im nije dosta 5 godina da nešto dovrše, onda bolje da i ne počinju taj posao.