Deset godina od početka rata u Siriji potpuni mir još nije na vidiku unatoč tome što je Bashar Al-Assad vratio pod svoju kontrolu oko 90% teritorija, izuzev provincije Idlib, posljednjeg uporišta džihadista, te još nekih teritorija na sjeveru zemlje uz tursku granicu.
Sirijci danas vode svakodnevnu borbu za život i opstanak jer je rat koji je počeo 15. ožujka 2011. uzeo danak i gotovo potpuno uništio sirijsku ekonomiju. Zemlja koja prije rata jedina na svijetu nije imala vanjski dug, danas grca u teškoćama, od teške inflacije do gladi kao posljedice rata i nametnutih sankcija međunarodne zajednice. Sirija je prije rata bila zemlja u kojoj su svi ljudi živjeli u popriličnom blagostanju. Za svako dijete država se brinula od rođenja do zaposlenja, no rat je Siriji prouzročio štetu od oko 950 milijardi eura.
Prvi sam put posjetio Siriju u rujnu 2011., šest mjeseci nakon početka rata. Tada sam imao dojam da će sirijski predsjednik Bashar al-Assad pasti jer osim samog centra Damaska, sirijska vojska nije kontrolirala gotovo ništa, okolicu su kontrolirali pobunjenici, koji su u međuvremenu postali džihadisti. Također, komunikacije s velikim gradovima poput Homsa, Alepa, Daraa, Palmire... bile su u prekidu jer su ih zauzeli pobunjenici. Na samom početku rata nitko nije vjerovao da bi Bashar al-Assad mogao opstati na vlasti.
Godine 2011. većina sirijskih sunita, trgovaca koji su imali “težinu” u sirijskom društvu, koji su bili na velikom bazaru Al Hammadija u Damasku, bili su protiv Assada. Kada sam s bilo kim od njih razgovarao, samo bi govorili da žele demokraciju u svojoj zemlji, ali na pitanje kakvu demokraciju žele, nisu znali odgovor. No samo nakon dvije godine rata, isti ti ljudi, kada je ISIL već dominirao u Siriji i kada su vidjeli što je alternativa Assadu, preokrenuli su ploču i počeli podržavati Assada.
Siriju sam tijekom rata posjetio 30-ak puta. Posjećivao sam sve gradove i bio na prvim crtama borbe, a u travnju 2017. napravio sam i intervju sa sirijskim predsjednikom Assadom. I dok se Sirijci svakodnevno bore za goli život i za komad kruha kako bi preživjeli, u Siriji se uz regionalne interese sukobljavaju i interesi Istoka i Zapada. Rusija želi Siriju etablirati kao svoje strateško ishodište na Bliskom istoku te je u Latakiji dobila jedinu morsku vojnu bazu koja je izvan teritorija Rusije. S druge strane, Turska pod svaku cijenu želi zadržati teritorije koje je okupirala na sjeveru pod izlikom borbe protiv kurdskog terorizma. Kurde su izdali svi pa i Donald Trump. Okrenuo im je leđa i prepustio ih na milost i nemilost Erdoğanu, ali su ipak uspjeli zadržati neke teritorije na sjeveru zemlje.
Saudijska Arabija izgubila je utjecaj, poput Katara i UAE koji su financirali džihadiste na području Sirije i nemaju u rukama jake adute jer su i opozicija i džihadisti poraženi ili pod utjecajem Turske. S obzirom na to da je Sirija na izrazito važnom strateškom položaju, Amerikanci imaju vojne baze u toj zemlji i pokušavaju na taj način parirati Moskvi i Putinu. Američka baza je na tromeđi s Irakom i Turskom, u regiji Hasakah.
Američke snage imaju bazu i na području najvećeg sirijskog naftnog polja Al-Omar” u regiji Deir ez-Zor i crpe sirijsku naftu. Da je Sirija postala poprište sukoba između interesa cijelog svijeta dokazuje i gotovo svakotjedno izraelsko bombardiranje Sirije, i to, kako Izrael tvrdi, bombardiranje položaja iranskih paravojnih formacija i baze iranske Revolucionarne garde, kao i njihova skladišta naoružanja. Bez obzira na sve, Iran je najveći dobitnik rata u Siriji jer je uspio spriječiti prekid šijitskog polumjeseca koji se proteže od Teherana preko Bagdada i Damaska sve do Bejruta.
Evidentno je da Iran potiho ima puno veći utjecaj na Siriju, veći čak i od Rusije, s obzirom na to da su Iranci od početka pomagali režimu Bashara al-Assada i financijski i u naoružanju. Iranska podrška i pomoć Siriji nije iznenađenje s obzirom na njihovu ideologiju i doktrinu, jer glavni cilj Irana je uništenje Izraela. S obzirom na to da imaju jaku silu u Libanonu, tamošnji Hezbollah, a sada i u Siriji, vjeruju da će im biti lakše ostvariti cilj.
Osim sirijske opozicije i Muslimanskog bratstva koji su težili promjeni vlasti u Siriji, kao i Saudijske Arabije, Katara i UAE koji su izgubili svaki utjecaj nad Sirijom, najtužnije je da je među gubitnicima rata i Hrvatska koja je 2012. povukla radnike s naftnih polja INA-e u Siriji i priznala sirijsku opoziciju. Danas se vrijednost naftnih polja INA-e procjenjuje na 20 milijardi eura. Unatoč tome što je Hrvatska dobila poziv, preko raznih kanala, da vrati svoje radnike na naftna polja, to još nije učinila. Pitanje je čeka li se odluka Bruxellesa o tome. Rat u Siriji odnio je više od pola milijuna života, pet milijuna je raseljenih izbjeglica diljem svijeta, uništena je kultura i civilizacija zemlje kojom su se ponosili svi, i kršćani i muslimani i druge vjerske zajednice.
Vraćam se na početak i prisjećam se kako mi je jedan stari stanovnik Damaska rekao: “Sine, američka uvozna demokracija samo će uništiti našu zemlju. Možda je moja sreća što neću još dugo živjeti i patiti što su nam uništili najljepšu i najtolerantniju zemlju na svijetu, i sve to u ime demokracije”.
A gdo je ono išel unaprijed priznavat "oporbu" i za čijeg mandata? Jel slučajno par vrlo stručnih i sposobnim Pusi-Cane ?!