Kao što ne treba poistovjećivati sočne i dobre hamburgere kad ih pripremaju kulinarski majstori s onim što nude brzinski fast foodovi po ulicama, tako i u glazbi upotreba nekog instrumenta ovisi o kreativnosti muzičara. Teško da je kod nas veća nepravda napravljena ikojem instrumentu kao tamburici, jer ju je inflacija prosječnih tamburaških sastava unatrag 20-ak godina populistički pretvorila u nacionalni instrument za proizvodnju kiča. Slično kao i s tsunamijem komercijalnih klapa koje su zatrpale tržište i pokopale trezven pogled na izvorno klapsko pjevanje bez pratnje instrumenata.
Trebalo je nekoliko novih, talentiranih glazbenika da priču vrate u prave koordinate, a jedni od njih su i duet Bow vs Plectrum, koji su spojem tamburice i kontrabasa stvorili bogat zvuk koji uključuje elemente klasične, suvremene i tradicionalne glazbe promatrane na drukčiji, kreativan način.
Tamburica i “Fender”
Ako ste u zadnje vrijeme zaboravili kakve su sve mogućnosti tamburice, poslušajte album “Strings Only” postave Bow vs Plectrum na kojem, unatoč štosu u imenu, tamburica nije suprotstavljena violončelu, nego je, upravo suprotno, pedantno i nadahnuto spojena s njim. A spojili su ih Filip Novosel i Tihomir Hojsak, koji s dva albuma iza sebe i koncertnim nastupima – zadnji je bio ovih dana na 5. Međunarodnoj autorskoj kreativnoj konferenciji (MAKK) u Zagrebu – mijenjaju očekivanja i predrasude o tome kako može (i treba) zvučati tamburica u društvu kontrabasa. Dapače, dok slušate novi album “Strings Only”, čut ćete kako utjecaji Slavonije ili Dalmacije zvuče drukčije u rukama ovog dvojca. Jedno od posljednjih gostovanja bilo im je u Areni Zagreb na Gibonnijevu koncertu, na kojem su uz Matiju Dedića na klaviru i violinista Marka Ramljaka odradili zanimljiv, drukčiji dio Gibina koncerta.
Bow vs Plectrum svoj su zvuk prenijeli skroz do Kine, u kojoj su gostovali ove godine, među još nekim domaćim džezistima za koje je zanimanje pokazalo izaslanstvo kineskog ministarstva kulture kad je posjetilo Hrvatsku. Dakako da su Kinezi sa svojom prepoznatljivom kulturom i te kako svjesni činjenice o lokalnim posebnostima, pa je i logično da ih je zanimao drukčiji zvuk dvojca Bow vs Plectrum. Jer, kao što je i kineska kuhinja koju poznaje svijet banalizirana i nema pretjerane veze s okusom izvornih jela u Kini, tako je i tamburica kod nas pala kao žrtva krivog smještanja među nacionalne trofeje, bez pretjeranog zanimanja tamburaša opće prakse i masovne publike za umjetniče vrijednosti koje instrument može proizvesti u pravim rukama. Ne treba zaboraviti da je i Leo Fender, tvorac električnih “Fender” gitara, početkom pedesetih godina prošlog stoljeća modelirao “glavu” s “mašinicama” za uštimavanje žica novog električnog instrumenta, koji je ekspresno promijenio put glazbe, upravo prema obliku tamburica koje je u Kaliforniji vidio kod hrvatskih iseljenika. Jer tamburica je imala vijke za zatezanje žica poredane u niz, za razliku od klasične gitare, koja ih je ima raspoređene po tri sa svake strane “glave” instrumenta.
Bez besmislenih gesti
No, sve ono što je ostalo zapisano kao utjecaj tamburice na gigante poput “Fender” gitara palo je kao žrtva prekomjerne kič-upotrebe iz ruku tamburaša koji su kod nas nicali kao otrovne gljive poslije kiše. Trebao je jedan Filip Novosel da je u društvu kontrabasa Tihomira Hojsaka vrati tamo kamo pripada, među instrumente čije mogućnosti u sposobnim rukama nadrastaju populističko ideološko ratovanje tamburicom kao simbolom nacionalnog zvuka, ispražnjenim od kvalitetnog sadržaja. Doduše, na albumu “Strings Only” nije samo “trzalica protiv gudala” Novosela i Hojsaka – kako zvuči zgodna kovanica, prije je riječ o usuglašenosti, a ne borbi trzalice i gudala – nego i gudači Zagrebačke filharmonije s dirigentom Igorom Taterevićem te zbor “Ivan Filipović” u jednoj temi. Svi skupa u devet autorskih tema Novosela i Hojsaka, s odličnim vodičem za slušatelje u vidu anotacija Julije Novosel za svaku skladbu, ispaljuju vatromet zvuka koji puni uši i dušu na način kakav ne doživite često, tvoreći jednu od važnih novih kulturoloških vrijednosti. Svjestan je toga i Bill Connor, autor bilješke na CD-u, koji neopterećen domaćim temama i dilemama trezveno zaključuje da “ova dva intuitivna glazbenika dišu i misle zajedno, bez okolišanja i besmislenih gesti”. Bow vs Plectrum predstavlja jedinstven sklop mnogih utjecaja sa svih strana svijeta, spoj duga i svirke iz sfera jazza, klasike, etničke glazbe i drugih žanrova, slobodno pretvorenih u vlastiti proizvod uz pomoć talenta i sposobnosti Hojsaka i Novosela.
“Na ovakav album nećete naići nigdje drugdje”, piše točno Connor, “i budite oprezni da ne određujete svirku prema instrumentima”, jer u njihovim rukama oba instrumenta zvuče sve samo ne predvidljivo. Pa ako su toga svjesni i Kinezi i Connor, jasno je da su Bow vs Plectrum odlični idući kandidati za izvoz autentičnog domaćeg proizvoda u svijet, proizvoda kojeg se nećemo sramiti i čiji protagonisti mogu puno toga ponuditi world music žanru.
Ja imam standarni Stratocaster vec preko 20 godina, ali mi ne lici na tamburicu (bas sam ga sada pogledao).