Nitko normalan već odavno ne vjeruje svemu što vidi u reklamama. Uz sve moguće mehanizme i udruge za zaštitu potrošača i njihovih prava, vjerojatno bi ipak ispao smiješan na sudu netko tko bi proizvođača sredstva za pranje suđa tužio zato što njegov najnoviji proizvod unaprijeđene i poboljšane formule ne skida sam od sebe ostatke zapečene i zagorene hrane s dna lonca, tave i tepsije. Onako kako je to prikazano u reklami. A opet, ljudi, što su nesretniji, siromašniji i nezadovoljniji, to je sve više njih sklono povjerovati u svakojake ludorije, vradžbine i obećanja. Možda ja potpuno krivo razumijem tržišni zakon ponude i potražnje, ali prema mom shvaćanju, kapitalisti ne bacaju novac u vjetar i ne troše ga na nešto što nema baš nikakvog učinka, što je potpuno suvišno i nepotrebno i što nitko ne traži. I zato me ne bi čudilo da postoje na svijetu čak i ljudi čiji su snovi i nade skršeni u trenutku kada iz boce sredstva za pranje podova nije izašao velik, dobroćudan plavi duh sjajnog osmijeha i velikih mišića i obavio umjesto njih sve kućanske poslove.
Kako god bilo, reklame su posvuda i od industrije koja ih proizvodi mnogi ljudi žive, pa i dobar dio nas novinara jer isplativost većine medija ovisi o interesu oglašivača i broju oglasa.
Ipak, svaki me put iznenade predizborni reklamni spotovi u kojima se političke stranke ponašaju kao proizvođači deterdženta koji svako malo, za svaki novi izborni ciklus, ponude neku novu formulu koja prodire još dublje i učinkovitije u najdublje naslage prljavštine i uklanja još lakše i brže i najtvrdokornije mrlje.
Pred bilo kojim sudom ispao bi smiješan čovjek koji bi tužio neku veliku telekomunikacijsku korporaciju zato što je kupio paket njihovih usluga zajedno s najnovijim i najpametnijim telefonom, a niti mu je život postao kvalitetniji i sretniji niti odnosi s obitelji, rodbinom i prijateljima bolji i srdačniji. Štoviše, nakon žestokih svađa preko društvenih mreža većina ga je blokirala. Ništa manje smiješan ne bi ispao ni građanin koji bi pred bilo koji sud pokušao dovesti predsjednika bilo koje vlade ili vladajuće stranke zbog neispunjenih predizbornih obećanja u koja je dotični građanin povjerovao i povjerenje ovjerio kružićem na izbornom listiću.
No lako bi bilo kada bi sve te metode nevjerodostojnog uljepšavanja i mamljenja novca iz džepova potrošača ostale samo u virtualnom svijetu. Evo jednog banalnog, ali vrlo znakovitog primjera iz mog osobnog iskustva koje sam ovih dana imao u jednoj velikoj trgovini odjeće. Zapravo, baš zato što su veliki i globalni reći ću da se radilo o jednoj od trgovina korporacijskog diva H&M. Redoviti sam kupac bokserica na njihovu odjelu muškog rublja. Udobno se osjećam upravo u jednom od nekoliko njihovih tipskih modela, a odnos cijene i kvalitete, pogotovo kad je u pitanju jedan tako potrošni dio odjeće, relativno je povoljan. No ovaj sam put, tražeći svoj broj među pakiranjima s po troje gaća, primijetio da je na nekim paketima jedna, a na drugima za dvadeset kuna viša cijena, premda ama baš ništa drugo nije upućivalo da se radi o različitim pakiranjima različitih proizvoda. Štoviše, na skupljim pakiranjima ta nova cijena bila je ispisana na novoj naljepnici kroz koju se prozirala ona stara niža cijena.
Svaki trgovac ima pravo formirati cijene kako hoće, kao što su i kupci slobodni kupovati gdje god žele ili mogu. No ono što je u ovom slučaju izgledalo baš kao ruganje kupcu bila je još jedna mala okrugla naljepnica naknadno nalijepljena na ona skuplja pakiranja istih gaća. Na tom malom papiriću pisalo je: “IMPROVED QUALITY”. Eto, zato su te gaće bile skuplje. Zato što im je, u odnosu na one jeftinije, poboljšana kvaliteta. A kvaliteta je poboljšana ne tako što je za njih izabran kvalitetniji materijal, ili tako da je više konca potrošeno da bi šavovi bili čvršći i trajniji. Ništa od toga. Kvaliteta je poboljšana tako da je na proizvod, uz višu cijenu, nalijepljen papirić na kojem piše da je kvaliteta poboljšana.
Nasmijao sam se korporativnoj trgovačkoj “domišljatosti” i stavio u košaricu tri paketa onih potpuno istih, ali jeftinijih gaća. Ali što mislite koju je cijenu očitala i zaračunala elektronička blagajna koju prodavači samo opslužuju? Naravno, onu višu. Siguran sam da je ljubazna blagajnica bila potpuno iskrena kad mi je, ispričavajući se, rekla: “Dobro da ste primijetili.” Ne smišlja ona te jeftine i doslovno prozirne metode obmanjivanja i potkradanja kupaca.
Ali za slučaj da ne znate, evo vam jedna važna i korisna informacija o pravu koje imate kao potrošač. Proizvod koji ste skinuli s police i donijeli na blagajnu imate pravo kupiti upravo po onoj cijeni koja je na njemu istaknuta. Pa sve da se radnik koji lijepi cijene zabunio i na kaput stavio cijenu para čarapa, trgovina vam taj kaput mora prodati upravo po cijeni čarapa. Takva zabuna u korist kupca, doduše, vjerojatna je kao i dobitak na lutriji.
Mislim o svemu ovom gledajući predizborni spot HDZ-a s porukom “Hrvatska je sigurna”. Slušam loš tekst na nivou pučkoškolskog sastavka, gledam premijera Plenkovića kako glumi dok mu iza leđa statira cijela Vlada i stranački vrh, usred neke čudne scenografije koja mutno podsjeća na nekakav stadion pretvoren u logor. I pitam se koga to oni uvjeravaju, sami sebe ili nas, da znaju, hoće i mogu. Doduše, ima u spotu jedan neprocjenjivo zabavan trenutak, pokušaj osmijeha ministra Božinovića.
Naprosto je dobro ne zaboraviti da je sistem namješten protiv potrošača, građana i birača i da računa na iscrpljivanje i zatupljivanje, na to da će barem jednom dijelu ljudi popustiti pažnja i da jednostavno neće primijetiti da su namagarčeni. Ili da više neće mariti jer i demokracija funkcionira baš kao i tržište. Ne može čovjek hodati bez gaća.
Slažem se, previše je monopola i nekih zakulisnih, kartelših dogovora velikih dobavljača usmjerenih protiv potrošača. Političari moraju biti korak ispred da dobro znaju kada deregulirati tržite, a kada nametnuti zaštitne propise