Nas Kubance nije briga ni za SAD ni za Rusiju, ni za Putina ni za Bidena… Nije nas zapravo bilo briga ni za mogući rat velesila prije točno 60 godina kada su se baš preko nas najviše približili nuklearnom ratu. Mi smo tada htjeli svoja prava, revoluciju protiv tlačenja. Ovdje o ratu u Ukrajini malo znaju, žalimo one koji pogibaju - civile, ali Kuba danas 60 godina poslije nije to mjesto iz vremena Kennedyja i Kubanske krize, pa nas ni ne zanima izjava američkog predsjednika Bidena da se Putin ne šali s nuklearnim oružjem i razmještanjem nuklearnih glava po Europi. Ovdje u Kubi ih postaviti ovaj put nitko neće kao tijekom Kubanske raketne krize prije 60 godina kada se čovječanstvo prvi put približilo nuklearnom ratu i samouništenju. A i neće ni oni, SAD i Rusija nikad jedni na druge."
Iako Kubanci SAD-u ne vjeruju ni danas jer su izolirani baš kao i prije 60 godina kada im Kubanci u biti nisu htjeli biti kolonija, ni u Rusima na Kubi danas ne vide neki spas od problema koje imaju (siromaštvo) i koji nikakve veze sa današnjom nuklearnom opasnošću nemaju. Te, 1962. godine je Sovjetski savez na Kubi postavio nuklearne projektile kao odgovor na postavljene američke balističke projektile u Europi, kao i na neuspjelu invaziju na Kubu u Zaljevu svinja.
Kennedy je na rusko postavljanje nuklearnog oružja okružio Kubu, a potom je ipak s Nikitom Hruščovim ipak uspio postići sporazum da će Sovjetski Savez ukloniti svoje oružje na Kubi u zamjenu za obećanje da SAD neće izvršiti invaziju na otok i maknuti rakete nadomak SSSR-a. Kuba taj mali američki otok u vrijeme današnje tragedije na istoku Europe jedino se može povezati s tim područjem po brojnim ladama, moskvićima na cestama, pa i po imenima taksista koje smo tamo upoznali (Igor, Vladimir).
Sve ostalo na ovom predivnom mističnom otoku je neki drugi svijet i nema veze ni s Istokom Europe ni s SAD-om. I lijep i tužan je ovo raj na zemlji u kojem je vrijeme i stalo i nije… Mi na Kubu nismo došli provjeriti da li Rusija odavde želi ponovno priprijetiti ili zauzdati SAD (tko kako gleda), “postaviti projektile”, već isključivo vidjeti kako se živi u raju prirode, bremenitom ljudskim problemima, doživjeti Kubu.
Iz Hrvatske do Kube je 15-tak sati s predsjedanjem. Noć je u Havani, a isto vas po dolasku Fidel Castro i dalje “gleda”, brojni njegovi portreti i parole s oronulih niskih zidova ispred trošnih prizemnica i dalje naime podsjećaju na sistem koji ovdje vlada željeznom rukom. I na puno panoa uz ceste je tu i kao da podsjeća da revolucija traje i nakon odlaska dinastije Castro. Još uvijek je ipak najupečatljiviji lik Che Geuvare. Na svakom kantunu je vidljiv u ulicama Havane ili kroz brojne slike ili kroz privjeske ili majice ili ogromne portrete na zidovima.
U restoranima i kafićima grme pjesme Comandante Che Guevara i čini se da je on pravi istinski i jedini heroj Kube. O njemu i njegovoj hrabrosti u startu nam po dolasku na Kubu prepričavaju i oni koji nisu vidjeli kako je Comandante Che Guevara s Fidelom Castrom revolucijom prije svega, stao na žulj vlasti u SAD-u jer je nacionalizirao mafijaške hotele, mjesta razuzdanih zabava za Lucky Luciana, Al Caponea...
Kažu mi taksisti na Kubi da je Fidel zapravo bio nacionalist, a Che komunist, ali da nakon izolacije s američke strane nije bilo druge nego baciti kontru Americi komunizmom. Iako su se otvorili turizmu, iako imaju i jednu od najvećih statua Isusa Krista, i iako su i dočekali Papu i time se i diče, Kuba je i do danas ostala komunistička i ima ogromni državni aparat koji taj sistem s gomilom policije čuva i dalje. Ona policija koju odmah vidite na ulicama Havane je zapravo nebitna, više su to komunalni redari, ali oni policajci u civilu… E, njih je ogroman broj i “oni” su ozbiljni likovi i to se stvarno može uočiti kad vas “slučajno” provjeravaju tko ste i zašto ste tu, uopće se ne predstavljajući ili nudeći taksije daleko od prometnica, bolji tečaj, neki čak i kokain, kanabis… Barem neki od ovih su bili policajci u civilu…
- Where are you from. Rusija(Raša)? Ovo pitanje Večernjakov reporter u prvih par navrata je na ulicama Havane pripisao gluhim telefonima i lošem prijevodu s Croatia (Kroejša). U onoj vrevi i gomili glasova dva i pol milijunske Havane stvarno možda njima zvuči slično, ali nakon nekog vremena uhvati te paranoja i pitaš se je'l te to uhode... Briga o tome prestaje uz mojito pogledom s krova jednog od hotela (soba 35 eura?!) i to prema kući onog koji je znao pisati, živjeti, uživati, ma sve ono sve što nisam i neću nikad dostići ni blizu. Pogotovo, ako se ne vratim na Kubu - živjeti…
- Oženiš se pa nakon šest mjeseci kada te policija sve ispita kupiš kuću na periferiji Kube za 10.000 dolara. Sad je jeftino, mnogi su napustili Kubu zbog siromaštva, ali ja neću, ovo je moj dom i drugdje bi možda imao bolju robu ili auto ali bi me u tuđoj zemlji iskorištavali - kaže mi taksist, pazite sad, Igor. Njegov taksi je ok, ali Lade, Moskvići, strahota koje kante su to, al i to daje draž… No, vratimo se Hemingwayu jedinom i najboljem. Obišao sam mu kuću, htio, dakako bezuspješno, ispast duhovit s dosjetkom
da sam ovdje ja živio ja bi i pjesme pisao, ali ta ljepota je stvarno neopisiva. Jedna Njemica grli drvo koje ne umire, Amerikanac obilazi brod kojim je plovio, a jedna Ruskinja radi selfi pod palmom.
Divota je Hemingwayovo imanje, neopisivo je i nalazi se malo iznad Havane, a zapravo preblizu kad do nje dođeš s vjetrom na ćeli, vožnjom u crvenom cabrioletu iz 1949.godine. I vožnja je predivna na plus 33…
- Hemingway je na Kubi uživao punim plućima i puno ruma pio, a svijetu je ostavio najljepše o životu, zapravo o smislu života kojeg možeš spoznati tek na Kubi. Kubu neki napuštaju iz ovih ili onih razloga, ali Kuba ostaje tu. I more, i sunce i ribari i djevojke. I ja isto. Je li imenjače jesi vidio kakve su ovdje djevojke. Sviđaju ti se? - pita me Francisko taksist kojem se doslovno svi javljaju u restoranu na Plaji de la Este (nevjerojatnom pijesku na atlantskom oceanu).
I dok moje dvije prije kažu da su muškarci još ljepši, taksist Fran (sam Francisko kaže da ga zovem tako), mene Franu zove isto Fran pa me pita i pita, a i ja njega pitam i pitam. Tko je tu koja služba, tko je navodno samo taksist, a tko navodno samo novinar prestaje mi biti bitno s novom Pinom Coladom u hladu palmi na plaži, a kasnije i novim daiquirijem u kafiću u centru Havane gdje ga je svako jutro pio Hemingway, gdje tirkizno more zamjenjujemo morem ruma.
- Oženio sam se peti puta nedavno, a ti? Pet djece imam, a ti troje. Ajde još ti nije kasno da me stigneš, pogotovo ako se vratiš ovdje. Ovdje na Kubi je sve to malo drugačije, možda i ljepše nego kod vas u Kroejša? Fran mi priča i priča dok vozi dalje u obilazak oko Kube po pohabanim cestama gdje je najveća dopuštena brzina 100 kilometara na sat. I svako malo je ograničenje i do 20, valjda da bi se bolje vidjelo palme, more pa i ljudi. (Policija naravno i mnogi koji stopiraju a i pokušavaju nešto prodati). Lijepi su tamo ljudi, ne samo oni iz Tropicana showa koji je neviđeni spektakl. Većina su lijepi kako to i biva kad se dogodi miješanje rasa, Španjolaca, bijele i one tamnopute rase, potomaka robova iz Afrike(na Kubi je navodno ropstvo zadnje ukinuto, pa valjda i zato imaju ogromnu i Lincolnovu statuu. Imaju oni i kinesku četvrt ali Kineza vise nema, tek na rijetkima se vide tragovi kineskih korijena. S najviših zgrada u Havani gledaju Che i Fidel, al tu su i drugi, i Servantes i Dante… Na jednoj Crkvi nalazim oznaku da je ovdje bio i dobri Papa. U ulici ispod su na zidovima oslikani ogromni portreti Marleya. Amy...
Centar je predivan, Capitol “ljepši” nego američki, a i zdravstvo koje navodno, ali samo navodno, ima lijek protiv raka pluća i prostate, i školstvo navodno je također najjače. O školarcima se stvarno brinu, mogu biti uzor mnogima.
Ali i nije sve dobro… Zapravo uočljivo je pravo siromaštvo, pogotovo samo koji kvart dalje od prekrasnih sedamdesetak i više godina starih cabrioleta parkiranih uz more i od prekrasne kubanske muzike koja trešti iz gotovo svakog restorana. Tamo ljudi žive na rubu bijede u malim suterenskim stanovima, u oronulim zgradama. Tješim se da nemaju prozore jer je na Kubi uvijek vruće i da je stari namještaj dio kolorita…
No ovdje moram i dodati da se ipak i gradi i puno obnavlja u Havani. U jednom od navodno opasnijih kvartova, Kubanci plešu na jednom dijelu ulice, dvoje viču ili možda samo glasnije pričaju, a u dnu duge ulice, zapuštene i prljave usred noći, zapravo u jedan iza ponoći tek punoljetni klinci rade frizure.
- Kaže da je treći frizer na Kubi, a prvi u Havani, aj ionako si se tija šišat - kaže mi prija… Sjedam na frizersku katrigu valjda stariju i od mene pa i od ćaće mi, a mašinica starija od moje već punoljetne dice skida frizuru na nulu. I dok me “klinci” pitaju pričam li espanjol kažem im da znam samo dvije riječi naučene par kvartova niže.
- Manda pinga. Uz objašnjenje mi što znači ova beštima slijedi i smijeh i brzi kubanski veseli govor koji odzvanja dugom havanskom ulicom. Klinci su neopterećeni, nose čak i američke majice unatoč embargu od tog istog SAD-a. I mnogi će u Ameriku gdje su milijuni njihovih otišli trbuhom za kruhom i to pogotovo u Miami. Nije čudno, teško je domicilnima na Kubi. Navodno imaju zadnjih godinu dana problema s kruhom jer im žito navodno inače stiže iz Ukrajine. Tužno ih je vidjeti kako u redovima čekaju svoj red pred dućanom gdje kažu mi kupuju na točkice, al opet… Smiju se više nego mi Hrvati. Pogotovo je veselo u hangarima, na njihovoj pijaci koju definitivno morate posjetiti. Mnogi noću u havanskim perifernim kvartovima nisu ni bezazleni, definitivno nisu, ali ako se postaviš, prihvate, respektiraju. Kada konačno ne prevedu Kroejša u Raša i shvate odakle smo, počnu spominjati Modrića, Rakitića i Perišića , a onda se i dodatno opuste i pričaju svašta…Zainteresiraju se onda čak i za malu Hrvatsku, pa i za moju tvrdnju da Marco Polo nije bio Talijan, a ni kako oni misle Španjolac, nego Dalmatinac s Korčule moje matere. Dani, pogotovo noći, na Kubi prolaze milijun puta brže nego u Europi.
U jednoj od njih upoznao sam i čistog Kubanca, navijača Hajduka. U gradu par sati od Havane u CienFuegosu (stotinu vatri) izlazim vani s nevjerojatnim kubanskim prijateljima Yoel i Lindi. Prije tri godine angažirali su ih u Splitu, a oni turistima pjevali cijelo ljeto u Makarskoj, Brelima… Ona predivno pjeva, a on pjeva, svira i podučavao je i salsu naše i strane tetke. Loyel je s guštom pozirao sa svojim privjeskom Hajduka iz Splita. U pozadini svira bend, cijelu noć, ma do jutra… Kubanci su latino zavodnici. Za prijom mi od metar i skoro osamdeset sline i zavode je, a preko ceste joj Kubanke viču da mijenjaju svog malog Kubanca za velikog Rusa(ma Kroejša ne opet Raša?!) Totalno ludilo, opuštenost, bez uzdignutih prsa(u prijevodu bespotrebnog kurčenja.) A pjesma? Kakav urođeni plesni ritam, kakvi glasovi…
- Ajde brate zatvori usta - kaže mi prija dok slušam i gledam Lindi, prekrasnu latino djevojku koja je na hrvatskom naučila isto što i mi na kubanskom, zabeštimati. Noć je topla i prekrasna na obalama karipskog mora i u casi particulare kod Jose(Hosea) gdje se jede jastoga za kojeg me sram priznati koliko malo košta. I onda šok. Zagrle me Yoel i Lindi i zapjevaju tečno Miljacku ne štedeći rum…(video u prilogu).
- Hrvatska je prekrasna zemlja i ljudi su dobri. Zapravo Dalmatinci su opušteni kao i mi(znam da nismo al godi!) i vratili bi se dolje kad bi našli angažman. Dobri ste vi ljudi potpuno različiti od drugih turista i po pitanju manche. Kakav ponos i kakva me samo obuzela želja da se ljudima obistini želja da zarade nešto kod nas, kako bi prehranili obitelji na Kubi. Tko bi ih angažirao zažalio ne bi.(video u prilogu). Na toj karipskoj strani Kube, more je ludilo. Mi to u Dalmaciji nemamo, te tirkizne plaže dokle ti pogled seže, bijeli pijesak, palme, plivanje i poljupci s dupinima, i opet vožnja Cabrioletom, ovaj put iz 1945 kakvih još samo tamo ima. Moje prije gledaju taksista i otvaraju usta više nego ja na pjevačicu nevjerojatnog glasa i stasa. Meni je ona lipša, njima taksist Raul, i jedan Tarlacho…
A onda sljedeći dan odlazak u obilazak drvenom barkom u društvo flaminga pelikana… Kakva predivna stvorenja. - Tu dolaze i mali morski psi. Morski psi jedu ljude u Australiji i u USA jedino mi na Kubi jedemo morske pse - kaže mi starac Santiago(?!) dok jedva vesla i odbija pomoć. I on nema novaca baš kao i pjevači, kao i liječnici…
Jako zahvalan je na manči jer novca i on kaže dovoljno nemaju, a turista u vrijeme covida nije bilo pa su nas jedva dočekali. Plaće na Kubi su nekima u rasponu od nekoliko desetaka eura pa naviše. Snađu se ponešto prodajom “ispod banka”, i to ruma kojeg valjda dobiju iz vrlo posjećene tvornice ili prodajom po koje cigare iz tvornice koju također svakako valja posjetiti, ali sve je to malo za brojne im obitelji.
Od turista dobro zarađuju, ali rijetki. Smeta im to sto nemaju novaca, al na licima im isto uspijem pročitati i onu da je bogat onaj kojem malo treba, a ne koji puno ima. Dok slušam kako jedino na Kubi na svijetu niti jedna životinja ni biljka nije opasna po čovjeka (pa spremno prihvaćam i ponuđenog termita) odlazim opet u Kubansku noć u “La habanu…”
Što se sve noću u Havani dogodi ostaje u Havani. A dogodi se i provod i što je bitnije spoznaja o životu. Volim Kubu!
Na Kubi je sada očigledno siromaštvo nakon 60 godina vladavine Kastra i nasljednika, a prije njega su živili u bogatstvu gdje polovina stanovnika nije imala ni cipele, bez zdravstvenog, obrazovanja, posla…