Rođen sam i odrastao u Beirutu, ali ovakav kaos, ludilo i bezvlašće nisam vidio. Čim sam zakoračio na ulice Kaira, dobio sam dva kamena za dobrodošlicu! Nisam ni shvatio kako sam se našao u procjepu između mubarakovaca i revolucionara, čak nisam shvatio ni koji su koji.
Samo sam gledao kako spasiti glavu između dvije razularene gomile, naoružane noževima, sjekirama, lopatama, kolcima... Gledam u njih i u svima vidim strast i bijes, odlučnost da idu do kraja, da poginu ako treba. Ja ipak ne spadam u te, barem ne danas...
– Taj prokleti Mubarak! Znao je da će se njegovi protivnici nakon jučerašnjeg skupa razići, i onda je danas doveo svoje pristaše iz cijelog Egipta. Sad nas je pola-pola, ali oni su naoružani do zuba. Nadrapali smo... – kazao mi je student Mohammad. Ubrzo mi je nestao s vidika. U trenutku sam ugledao kako s jednog kraja dolazi krdo deva i konja s jahačima. Bilo je jasno da su to mubarakovci. I čuo sam glas:
– Ubijte ovoga što slika!
I gomila je navalila na kolegu fotoreportera Marka Adela iz egipatskog lista Al-Akhbar. Kamenjem, kolcima, poneki i šakama.
Dao sam se u bijeg prema hotelu Alexander Qabana hotelu u blizini Trga oslobođenja na kojem se sve odvija, kad sam na leđima osjetio prvi, pa drugi udarac kamenom. Obojica smo se nekako dovukli do hotela, on sav krvav. Po njega je odmah došla hitna.
Užas. Vojska kao da ne postoji. Cijelo vrijeme promatra što se događa. Rano ujutro pozvali su demonstrante da više ne izlaze na ulice. Poručili su im da su njihovi zahtjevi legitimni, ali da je sada vrijeme da se Egipat vrati normalnom životu. Vojska je očito namirisala prave nerede i htjela da se izbjegne neviđeno krvoproliće. A baš se to dogodilo.
Primirje u hotelu
Stojim na vratima hotela, nema smisla više izlaziti na ratište. A sve se događa pred našim očima. Puno se novinara sklonilo baš u ovaj hotel. Nikome nije svejedno jer svi se pitamo što ako ulete unutra. Bili bismo nemoćni. I onda strašan prizor pred mojim očima. Mubarakovci, koje čine brojni policajci u civilu, nagrnuli su prema revolucionarima koji su se dali u bijeg. Jedan je dječak, nema više od 15 godina, pao. Počeli su ga nemilosrdno tući, gaziti, mlatiti, jednostavno su ga pregazili. Samo su prošli dalje, a mali je ostao ležati. Ne znam je li preživio.
Ono što šokira jest činjenica da je i u ovim neredima na ulicama mnogo žena. U tom je općem metežu i žena s tri djevojčice. I neki se civili sklanjaju k nama u hotel. Naravno, puno su pribraniji od nas jer su već danima na ratištu. Razgovaram s mladićem koji je među onima koji su pokrenuli revoluciju. Kaže mi da su oni redom mladi i obrazovani ljudi koji žele radikalne promjene. Na moj upit žele li na Mubarakovu mjestu vidjeti El Baradeija ili Muslimansko bratstvo, uzvraća: – A tko je taj El Baradei?! Dječak Amerike koji je 30 godina sjedio u njezinu krilu! Pa zar nakon 30 godina želimo takve promjene da nam čovjek koji je odgovoran za uništenje Iraka dođe na vlast?! A o Muslimanskom bratstvu uopće ne želimo razgovarati! Mi ne želimo da Egiptom zavladaju ekstremni islamisti, već da Egipat bude zemlja koja će imati Naserovo srce i Sadatovu odlučnost!
I dok većina demonstranata s kojima sam razgovarao u ovom zatišju razmišlja poput ovog mladića, pojavili su se i oni koji zagovaraju Mubarakov režim. Nastupila je neka vrsta primirja u predvorju hotela, ali osjeća se napetost. Mogu je rezati nožem. Mubarakovci me uvjeravaju da su to sve plaćenici iz stranih zemalja kojima uopće nije važno sve ono što je Mubarak učinio Egiptu. A kako kažu, on je heroj koji je spasio Egipat, vratio zemlju bez ispaljenog metka i učinio od nje modernu i stabilnu državu.
Cijeli dan bez hrane
Dok prolaze minute, sati, metež na ulicama ne prestaje. Juriša se čas u jednom, čas u drugom smjeru. Navikavamo se na strah, ali ne i na glad. Kasno je popodne i ja još ništa nisam pojeo otkako sam stigao u Egipat. Trgovine su zatvorene, u hotelu nema hrane, ne vidim perspektivu. Leđa me pomalo bole od udaraca, ali glad postaje sve jača. Prošlo je više od 15 sati otkako sam ovdje jer sletio sam u Kairo malo poslije ponoći.
Općenito, šokantno je bilo samo to slijetanje u Kairo. Grad od 23 milijuna stanovnika, koji je još do prije desetak dana bio turistička meka poznata po noćnom životu, iz aviona se činio potpuno mrtvim. Osim lagane svjetlosti s uličnih lampi, nije bilo nijednog fara automobila koji bi u ovo vrijeme činili obveznu panoramu milijunskog grada.
Spavaju na podovima
Nakon što sam prošao kontrolu, doživio sam pravi šok. Zgrada zračne luke doslovno je bila preplavljena premorenim i izmrcvarenim ljudima koji su spavali po klupama i podovima, čekajući polazak svog aviona ili pak kraj policijskog sata. Policijski sat, koji počinje u 15 sati i završava u 8 sati ujutro idućeg dana, za mnoge putnike, koji su u kairsku zračnu luku sletjeli malo prije 15 sati, čekanje na aerodromu doslovno se pretvorilo u 17 sati provedenih u paklu. Bez mogućnosti da kupe hranu, vodu ili bilo što čime bi se okrijepili nakon dugih putovanja, osuđeni su na gole podove i neizvjesno iščekivanje. I tada sam se sjetio Awada, Egipćanina kojega sam sreo na aerodromu u Istanbulu. On je u Kairo krenuo zrakoplovom tri sata prije mene. Ja sam uporno pokušavao kod djelatnika Turskish Airlinesa promijeniti kartu i otići ranije u Kairo, kad me je Awad kucnuo po ramenu i rekao:
– Nemoj se žuriti, svejedno ti je išao ovim letom ili za tri sata. Na kairskom aerodromu čekat ćeš do 8 sati ujutro jer je na snazi policijski sat. Ovdje bar čekaš dostojanstveno, možeš popiti kavu, pojesti sendvič... Tamo više ni igla ne stane. I najedi se, ponesi sendviča, trebat će ti.
Potražio sam ga u Kairu na aerodromu, znao sam da mora biti negdje jer ni on nije mogao otići zbog policijskog sata. Ali brzo sam odustao zbog tog mora ljudi koji su spavali uokolo.
Nisam ga poslušao i sad se kajem. Glad me užasno podsjeća na njega.
Mubarak se uporno opire ostavci mjesta predsjednika.... Sta treba napravit,silom ,oruzjem ga potjerat kad ovako nece ?.... Ne on salje vojsku na narod kojim je diktirao i pokrao.... Moras biti politicar i pokvarenjak,ovako reagirati...