Čini se da je jedino rješenje za temeljitu sanaciju Živog zida angažiranje Kineza. Em imaju povijesnog iskustva s gradnjom puno većih zidova od ovog koji se upravo urušava pod minus inteligentnom navalom pravih karaktera vlastitih neimara, em danas u Hrvatskoj svako iole ozbiljnije podizanje vaservage i zalijevanje deke ne može proći bez kineskog radnika, tog zadnjeg bastiona komunističke planske privrede unutar nesputanog kapitalističkog tržišta. Možda bi gospođa ili drugarica Yu, osim opasnih asocijacija svog prezimena, mogla uložiti i u fugiranje od samog starta smiješne umotvorine za koju su mogli glasati samo dobronamjerno ili zlonamjerno tupavi. No, dobro, nije problem demokracije u tome što su si za pravo pojaviti se na sceni uzeli brojni likovi ovog paranacionalnog vodvilja, problem je u tome što postoji dovoljno široka baza da ih propusti kroz biračke kutije i glasovima da legitimitet njihovoj shizofreniji.
Ali vratimo se nečemu bitnom, nečemu u vidu povijesnog iskustva spomenutog kod Kineza, a tako traljavog kod Hrvata. Proteklih mjeseci svako malo se u talijanskoj javnosti pojavi neki jarosni živozidaš s novom idejom uvlačenja Istre i Dalmacije unutar musolinijevskih granica. Najprije je tumačeno kao nespretnost i krivo razumijevanje odaslanih poruka unutar posve drugog konteksta. Onda je objašnjavano kao pokušaj jeftinog prikupljanja poena marginalnih skupina koje obitavaju na rubnim dijelovima društva. Pa se željelo relativizirati općim trendom unutar europskih država koje sve više i sve otvorenije njeguju fašističku plijesan kao penicilin za unutrašnje bolesti i vanjsko “vakcinisanje”.
Kako god to tumačili, ono što je potpuno sigurno jest da bez obzira iz čijih usta bez mozgova izlazile te parole, one pokazuju kako se unutar talijanskog društva živom održava ideja desanta na hrvatski dio obale i da ta ideja, ako bude dovoljno često ponavljanja, a sve bez potrebne reakcije onih koji u ratnim osvajanjima ne vide romantiku nego klanje, dakle ta bi ideja mogla postati legitiman društveni trend i s vremenom isto takva politička platforma, gotovo imperativ. S pravim problemima ovih trendova još se nismo suočili, jer usamljeni glasovi koji ih ispaljuju omogućuju nam samozavaravanje kako se i nemamo s čime suočiti. Hitler je svojedobno napisao da se svaka politika vodi u etapama i stoga očekivati da će fašizam na scenu nahrupiti u novom „konjićevu skoku“ naivno je koliko i bedasto.
Fašizam će se među nas ušuljati na prstićima, naoko neprimjetno i to samo zato što ga uporno odbijamo vidjeti. Istra i Dalmacija vrlo su dobro osjetile i domaći i uvezeni fašizam; onaj prvi ih je izdao i izručio, onaj drugi ih je progonio, odnarođivao i zatirao. Posebno me zanima tko se već sada, u redovima hrvatskih suverenista, sprema potpisati nove Rimske ugovore i tako se nalijepiti na kontinuitet oca endehazije koji je tako benevolentno biserima nacionalnog teritorija vraćao osobne vazalsko-podrepaške političke dugove ćelavcu iz Rima. Kako nas danas otvoreno uvjeravaju da nema većeg suverenista od dotičnog gospodina koji je, kad god bi zakuhao pokolj, podvijena repa uspio pobjeći iz predrage mu domovine, za očekivati je da jedino suverenisti unutar ovog naroda mogu i znaju biti dosljedni veleizdajnici nacionalnih interesa. I to baš zato što o interesima najviše galame i jer su do gole vlasti spremni doći čineći ustupke svakome tko ih odluči upregnuti u svoj jaram.
Hrvatski suverenisti zato i jesu skupina dobrovoljnih davatelja hrvatskog teritorija i nacionalnog smisla. Prije nešto manje od 30 godina Boris Buden u sjajnom je eseju kojim je secirao povijesne uloge hrvatske desnice i ljevice potpuno ispravno zaključio da je povijesna uloga hrvatske ljevice bila ispravljati kataklizmične promašaje desnice, da očisti za njome trag krvi i smrad neuspjeha i da hrvatski narod politički preusmjeri prema mogućoj katarzi. Katarza nikada nije dostignuta, budući da su ljudske megalomanije i ideološke onanije spriječile reafirmaciju hrvatstva od sebe sama, pa je ta ideja ostala autarkična, provincijalna misao koja nikako da se makne od malograđanskog kardinala i od prilagođavane povijesti s predumišljajima.
Unutar istog korpusa gmižu dva svijeta koja se sve više udaljavaju od pretpostavke čovječnosti. Ne sumnjam da bi Ruža Tomašić bila kadra dati Italiji Istru i Dalmaciju kad po vlastitom priznanju ponosno slijedi put najboljih ustaša, ali pitam se bi li tako bila spremna Italiji dati i Ontario. Jer ako bi odbila izručenje hrvatskog teritorija, to bi značilo da se poziva na ZAVNOH, od čega suverenisti pokockaste s prvim bijelim poljem, kad to automatski povlači za sobom neminovnost prekida političkih i moralnih sveza s naukom i političkom pragmom moralnog diva iz Bradine kojem je pisala i recitirala himne. I gdje smo onda osim u modificiranoj verziji bećarca „‘ko je moga pomisliti lani...” Prekrajanje svijeta traje. Bilo u simboličnom, bilo u duhovnom, bilo u teritorijalnom obliku. Unutar novog poretka nužno je najprije stvoriti kaos da bi se imalo smisla praviti reda. Koja je strana danas ispravna da bi sutra mogla biti pobjedničkom? Sretni svršeci postoje samo u filmovima i u pojedinim salonima za masažu, ali to i nisu epilozi na koje smo osuđeni. Povijesno iskustvo nas opominje da prije nego što stanemo u živi zid rukama trebamo pokriti ja.
Skoro sve što je napisao autor ovog članka je preslikano iz jutarnjeg programa TV Pink.Voditelj Predrag Sarapa je, prije par dana, pozvao dvojicu tipova koji su pola sata baljezgali o ustaškoj Hrvatskoj, Ruži- ustaši, milijun poklanih Srba u Jasenovcu.... Nema razlike.