Investicije su najjača poluga razvoja. Investicijama bi se trebali povećavati proizvodni kapaciteti, broj radnih mjesta, pribavljati nova tehnologija. Investicijama se izgrađuje infrastruktura, olakšava poslovanje i stvaraju ugodniji uvjeti za život. Isplativost investicija ovisi o strukturi investicija. Premale ili prevelike investicije u neku strukturu smanjuju njihovu isplativost.
Isplativost proizvodnje osnovni je poticaj za investiranje. Teško je očekivati da će poduzetnik investirati ako procjena pokazuje da neće povratiti uloženo i nešto zaraditi. Cijena proizvoda koji proizlazi iz investicija mora pokriti troškove proizvodnje i otplatu investicije. Rast gospodarstva, razvoj društva, kao i sigurnost i otpornost na šokove neke države u velikoj mjeri ovise o veličini i strukturi investicija. Osnovna prepreka investiranju je neisplativost proizvodnje. Sve ostalo je manje bitno ili rezultat te neisplativosti.
Investicijski kapacitet svake zemlje je ograničen i svaka pametna država traži optimalnu veličinu i strukturu investiranja između proizvodnih, infrastrukturnih i neproizvodnih investicija. Sve se investicije, bilo državne ili privatne, isplaćuju iz nacionalnog dohotka, zbog čega uvijek treba procijeniti koliko će veličina i struktura investicija u konačnici povećati nacionalni dohodak. Povećanje dohotka tijekom razdoblja u kojem se otplaćuju investicije treba biti veće od vrijednosti samih investicija. Povećanje dohotka kratkoročno dolazi direktno, iz proizvodnih, a dugoročno indirektno iz ostalih investicija. Sve se investicije u konačnici, direktno i indirektno, isplaćuju iz proizvodnih investicija. Povećanje nacionalnog dohotka temeljni je cilj ekonomske politike. Investicije su sredstvo za ostvarivanje tog cilja, a ne svrha same sebi. Uspješnost politike mjeri se ostvarenim ciljevima, a ne poduzetim mjerama, pa tako ni investicijama.
Velike investicije mogu impresionirati svojim iznosom, ali ako su krivo usmjerene, mogu baciti zemlju unazad. Proizvodne investicije uglavnom poduzima privatni, poduzetnički sektor, infrastrukturne u najvećoj mjeri država, a neproizvodne država i građani. Svaka od ovih grupa ima svoju strukturu, koja je važna za efikasnost investicija, a time i cjelokupnog gospodarstva.
Veličina investicija mjeri se udjelom u bruto domaćem proizvodu (BDP). Za već razvijene zemlje dovoljne su investicije od oko 20% BDP-a. Državne investicije, koje idu ispred privatnih, obično iznose ispod 10% ukupnih investicija. Zemlje koje žele ubrzati svoj razvoj i sustizati razvijene zemlje trebaju investicije veće od 20% BDP-a. Kineski gospodarski rast proteklih 40-ak godina, nezabilježen u povijesti (oko 10% godišnje), ne bi se mogao ostvariti, uz ostale politike, bez investiranja oko 40% BDP-a. Hrvatskoj, koja gospodarski tone na dno Europe, za zaustavljanje propadanja i za razvoj nužne su pametne politike (reforme) te investicije (kao produžena ruka takvih politika) od približno 30% hrvatskog BDP-a tijekom pet-šest godina.
Današnja vrlo loša, krhka i ranjiva struktura hrvatskog gospodarstva rezultat je pogrešne strukture investicija proteklih 20-ak godina. Premalo je bilo proizvodnih i razvojnih investicija, a previše infrastrukturnih i neproizvodnih. Razina investiranja u proizvodni sektor nije mogla nadoknaditi izgubljena radna mjesta u propadajućim poduzećima. Struktura investiranja bila je ekonomski potpuno nerazumna. U hrvatskim mjestima tvornice su se gasile, a gradile se sportske dvorane. Sportske dvorane su potrebne, ali ekonomski razum govori: prvo napraviti tri tvornice, a onda sportsku dvoranu. Bez te tri tvornice sportska dvorana financijski je teško održiva. Odgovor je bio: to je za našu djecu. Ali bez tvornica odoše i roditelji i djeca.
Lijepo je imati i dobre autoceste, ali one se ne mogu isplatiti iz cestarine, nego iz općeg poreznog prihoda države. Opći porezni prihod države dolazi od poreza na dohodak građana i poreza na dobit poduzetnika. Ako se uz autoceste nisu izgradile tvornice, nema ni većeg dohotka, ni dobiti, ni dovoljno korisnika autocesta i one postaju teret koji ograničava buduće investicije. A kad rastu dohodak i dobit, onda autoceste koriste i građani i poduzetnici i povećava se prihod od cestarine, koji više nije nužan jer se investicija može isplatiti iz povećanih poreznih prihoda.
Autoceste i drugi infrastrukturni objekti projektiraju se na temelju plana proizvodnog i demografskog razvoja i između njih se traži optimalna struktura investiranja. Investiranje u infrastrukturu bez efikasnog investiranja u poboljšanje uvjeta proizvodnje i života ekonomski je bačen novac. Samo investicija u autocestu do Petrinje neće razviti Petrinju. Bez odgovarajućih drugih investicija i politika ona ostaje samo sentimentalna investicija s lošim ekonomskim efektom. Do sada cesta, koliko god bila loša, nije bila bitnija prepreka razvoju Petrinje. Nešto je drugo više nedostajalo.
Kuće i stanovi osnovna su ljudska potreba, ali i neproizvodne investicije koje se otplaćuju iz proizvodnih investicija. Stvoriti „povoljne“ financijske uvjete za kupnju kuće ili stana, a prije toga ili paralelno ne voditi uspješnu politiku investiranja u nova i bolja radna mjesta na kojima će ljudi zarađivati za otplatu kredita potpuno je pogrešna politika, čije posljedice gledamo svakodnevno.
Politika niskog tečaja eura, a visokog tečaja kune učinila je domaću robu preskupom, domaću proizvodnju neisplativom, a samim time neisplativima i proizvodne investicije u Hrvatskoj. Nakon uspostavljanje takvog tečaja investicije u šoping-centre, dominantno za uvoznu robu, povećavale su se, a u domaću proizvođačku industriju smanjivale. Kreditiranje potrošnje išlo je lako, financiranje proizvodnih investicija vrlo teško. Nedostatak kvalitetnih radnih mjesta bio je sve veći i hrvatski ljudi sve se više iseljavaju. Najbolja demografska politika u lošoj strukturi investiranja ne može biti uspješna.
Linijom manjeg otpora politika u Hrvatskoj okrenula se promoviranju turizma, koji se prirodno i spontano razvijao. Turizam je važna djelatnost i u Hrvatskoj može biti puno bolji. U industrijskom društvu u kojem živimo država se ne može razvijati na turizmu. Velik udio turizma u BDP-u čini zemlju ekonomski lako ranjivom. Makroekonomski gledano, on može biti samo dobra dopunska djelatnost. Hrvatska turistička politika više je nalik na socijalnu nego na gospodarsku. Turističke investicije u odnosu na industrijske su u korist turizma, iako su investicije u suvremenu industriju uz dobru politiku puno isplativije.
Nažalost, Hrvatska nema politiku industrijskog razvoja, a ima tečaj koji proizvodnju i investiranje u Hrvatskoj čini neisplativim pa politika kao razvojne ekonomske investicije promovira one koje to po svojoj naravi nisu, prije svega infrastrukturne. Primjerice, Pelješki most je velika investicija, ali sama dugoročno ima zanemarive pozitivne makroekonomske učinke na proizvodnju i zaposlenost. Pelješki most treba napraviti. To je u nacionalnom političkom interesu, ali on ne može biti zamjena za istinske potrebne ekonomske investicije.
LNG terminal na Krku u najvećoj je mjeri geopolitička investicija. Ako je Hrvatska to politički dobro dogovorila s američkom stranom, to bi moglo bilo u redu. LNG Krk ne prodaje hrvatski plin, ugrađeno je malo hrvatske oprema i, s obzirom na tako velika ulaganja i korištenje hrvatskog prostora, premali je utjecaj na zaposlenost i zanemariv pozitivan efekt na hrvatsku ekonomiju.
Jedan od ciljeva investiranja trebao bi biti povećanje izvoza. Bitno je povećati udio domaće proizvodnje u izvozu, koji je sada ispod 30% BDP-a, a zemlja veličine Hrvatske trebala bi izvoziti više od 60% da bi bila razvijena. Izvoz je prepušten inerciji i poduzetnicima. Bez državnog sustavnog i pametnog investiranja u izvoznu proizvodnju, on će ostati na dnu EU, kao i razvijenost Hrvatske.
Hrvatska treba pametne politike, odgovarajuću veličinu i pametnu strukturu investicija ako želi zaustaviti propadanje i pokrenuti razvoj. Sredstva iz različitih EU fondova mogu malo pomoći, ali iluzija je da su ona jedino rješenje. Ona ne stvaraju novu strukturu gospodarstva. To je zadatak hrvatske politike. Postojeća struktura gospodarstva najveći je problem hrvatske ekonomije. Kad bi i sva obećana sredstva iskoristila, ona bi možda pridonijela oko 10% hrvatskom gospodarskom rastu, tj. ako bi Hrvatska ostvarila stopu rasta 5%, u toj stopi doprinos EU bio bi 0,5 poena. Ali bez hrvatskih 4 i nešto posto, koji trebaju biti rezultat hrvatske ekonomske i investicijske politike, neće biti ni ovih 0,5 od EU. Makroekonomski gledano, sam novac, bez efikasnih ekonomskih politika, ne može razvijati zemlju. On to može samo kao produžena ruka dobrih ekonomskih politika. Najveći kapital koji neka zemlja može imati nije novac, nego sposobna i uspješna Vlada. Uz to, ni jedna zemlja, pa tako ni Hrvatska, ne može se razvijati ako ne stvori vlastitu sposobnost za vlastiti razvoj. A to Hrvatska tek treba stvoriti.
Ma nemoj Ljubo! Sve je pitanja izbora u životu. Evo npr. Bandić ti je bio savršen izbor..