Vidio sam stvari koje vi ljudi ne biste vjerovali... svemirske krstarice u plamenu pokraj Orionova ramena. Gledao sam C-zrake kako sjaje u tami blizu Tannhäuserovih vrata. Sve ti trenuci bit će izgubljeni u vremenu, kao suze na kiši. Vrijeme je za umiranje. Ovaj slavni monolog u kultnom filmu “Blade Runner”, iz 1982. godine, izgovara Roy Batty, android, čovjekoliki stroj napravljen za ratovanje. Trenutak prije on spašava život čovjeku koji ga je došao uništiti. Ono što bi inače bilo gašenje robota umjetne inteligencije, taj čin milosti i te riječi pretvaraju u smrt čovjeka.
Poetična rečenica u znanstveno-fantastičnom, ali prije svega poetičnom filmu, ne znači, zapravo, ništa. I znači sve. Kada riječima bez stvarnog značenja izričemo neizrecivo, one na sebe preuzimaju i prenose značenje višega reda. Umjetničku istinu, koju neki zovu i božanskom. A što tek čini glazba? Ne sadrži slučajno monolog umirućeg androida upravo jednu glazbenu asocijaciju. Zato što su toliko lijepe, te su rečenice i silno uvjerljive. Mnogi su, od kada se to može, “guglali” Tannhäuserova vrata, da provjere postoji li doista takvo mjesto u svemiru, onako kako na zimskom zvjezdanom nebu sjaji Orion, sa svojim pojasom i ramenom. Ali, jedini rezultat internetske potrage za njima uvijek je referenca na film Ridleyja Scotta i na riječi koje izgovora Rutger Hauer. Nigdje drugdje ne postoje Tannhäuserova vrata. Ali, ime srednjovjekovnog junaka i pjesnika Tannhäusera proslavljeno je u istoimenoj operi Richarda Wagnera.
U svemiru tako doista postoje Tannhäuserova vrata, ali ne u onom svemiru koji ljudi istražuju i otkrivaju, nego u onom koji stvaraju. U ovom slučaju bio je najprije drevni trubadur, pa jedan skladatelj, potom scenarist, redatelj i na kraju glumac koji izgovara citirane rečenice u finalu velikog filma. Tko nakon toga može reći da je postojanje Tannhäuserovih vrata diskutabilno i nedokazano? To mjesto postoji i ucrtano je u kartu najčudesnijih od svih svemira, u ljudskoj mašti, istovremeno osjećajnoj i inteligentnoj, jedinoj koja može obuhvatiti i pojmiti nesagledivu beskonačnost stvarnog svemira.
Kao što je Roy Batty gledao odsjaje svemirskih bitaka kod Tannhäuserovih vrata, tako sam i ja neki dan slušao i gledao izgradnju monumentalnih Brucknerovih stuba prema tronu konačne istine i ljepote. Iz tube i trombona, truba i horni, u temelje te veličanstvene građevine izlijevala se rastaljena i plamteća rijeka plemenitih metala. Oni nisu poznati znanstvenicima, elementi u njima nedokučivi su kemičarima, masa i čvrstoća izmiču mjernim instrumentima fizičara. Oni su upisani, opisani i stvoreni u partituri Pete simfonije Antona Brucknera. Gledao sam i slušao glazbenike Zagrebačke filharmonije kako sa svojim šefom-dirigentom, notu po notu, grade te Brucknerove stube prema svjetlucanju koje se nazire na rubu svemirskog obzora.
Malo kasnije, na istoj pozornici, probu je imao Simfonijski orkestar HRT-a. Te je glazbenike njihov šef-dirigent Enrico Dindo vodio kroz duboke tjesnace tjeskobe i čežnje koju je notama svog Violinskog koncerta ispisao skladatelj Mieczysław Weinberg. Predvodio ih je zvuk Stradivarijeve violine u rukama ruskog glazbenika Ilje Gringoltsa, još jednog virtuoznog navigatora svemirskim prostranstvima glazbe.
Svirati se može bilo gdje, glazba može zasjati i u nesavršenim uvjetima. Tako je prošlog utorka, na svom priručnom električnom klaviru, pijanistica Kristina Bjelopavlović Cesar u velikoj dvorani Hrvatskog novinarskog doma stvorila čaroliju svirajući jedan preludij Sergeja Rahmanjinova na kraju komemoracije u čast i spomen na Predraga Matvejevića. O njemu su izrečene mnoge lijepe riječi kolega i prijatelja. Ali, sućutna melodija Rahmanjinova, pod prstima mlade pijanistice punim razumijevanja, bila je ruka koja maše onome koji odlazi u vječnost, ljepša i dublja od svih riječi.
Sjećanje na Matvejevića opet me vraća u Lisinski, gdje sam ga vrlo često viđao i susretao. Nije propuštao velike koncerte, ta fantastična putovanja u beskonačne predjele, one koji su bili prije i ostat će iza nas, i one koji, jednako nedokučivi, žive samo u nama. Takva se čudesna putovanja u Lisinskom neprestano događaju. Kada kažemo da fantastičan flautist Emmanuel Pahud, koji je prošle subote tamo svirao s Komornom akademijom iz Potsdama, svojim instrumentom i dahom skida zvijezde s neba, onda to mislimo na onaj način na koji je android u “Blade Runneru” gledao svjetlucanja pored Tannhäuserovih vrata. Dirigent tog koncerta, legendarni engleski glazbenik Trevor Pinnock, rekao mi je u razgovoru, tamo na pozornici Lisinskog nakon koncerta, kako je glazbu prvi put doživio kao dvogodišnji dječak. Roditelji su ga odveli na neku plažu na kojoj je svirao orkestar, a on je osjetio poriv da pleše dok god glazba svira, ispunjen neizrecivom radošću. Čitav svoj život on samo dijeli i širi tu radost, rekao je, dodavši kako glazba otvara prozore i pogled u druge i nove svjetove.
Dvorana Lisinski naša je utvrda i promatračnica tog svemira, ne na njegovu rubu, nego u samom središtu. Bez tog prostora i glazbe u njemu bili bismo mnogo niže na ljestvici civiliziranosti i uljuđenosti. Zato je ovaj tekst, baš kao što je bio i fantastičan Pahudov i Pinnockov koncert u ciklusu Lisinski subotom, još jedno podsjećanje i zahvala Ivi Vuljeviću. Bio je veliki drug, gospodin i čovjek. Otvarao je prozore i vrata, osnovao s Milkom Kelemenom Muzički biennale, sa Stjepanom Aranjošem i Antonijem Janigrom Zagrebačke soliste, utemeljio Muzičku omladinu i još mnogo toga. A povrh svega, gradio je Lisinski i bio mu prvi ravnatelj. Točno na tridesetu godišnjicu njegove smrti, 2. veljače, u Lisinskom su ga se sjetili lijepim skupom. I posvetili mu spomenuti koncert. Jer sjećanje i zahvalnost važni su koliko i glazba. Dok ovo pišem, još uvijek u Saboru traje jadna rasprava o jednom ministru. Uvažena gospodo, svi skupa niste ni do koljena drugu Vuljeviću.
>> U Vukovaru bi najviše trebalo govoriti o divljaštvu, besmislu i zločinačkoj naravi svih ratova
