SAHRANILI SMO NAŠU OMILJENU GOSTILNU
Bistra ob Sotli (ožujak 2023.)
Bio sam na karminama. Tužnijim od bilo kojeg pogreba. Sahranjivali smo našu omiljenu gostilnu.
"Šempeter" u Bistri ob Sotli.
Sve je manje postaja na našem vinskom križnom putu u Deželi.
Gostilna "Pri peću" odavno je zaprla lesu.
Omiljeni "Šekoranja" od Sinekove smrti stoji kao podsjetnik na neka davna, bećarska nevremena.
A sad i Srećko Kunst.
Poslao nam je poruku o svečanom zatvaranju.
Tu smo s Mujom Nadarevićem haklali belu za klopu i cugu.
Pilo se i papalo do horizontale.
Laprdalo o svemu i svačemu. Padale su najgluplje moguće oklade.
Tako su se Zoran Šokota, tata vatrenog Tome, i Vlaho Srezović posvadili oko toga tko bolje pliva.
– Kaco, dat ću ti pola bazena fore – "vrijeđao" je Šokotu gazda Saloona.
Dogovoren je dvoboj na bazenu u Daničićevoj.
Netko se nije pojavio.
Ili se prepao.
Nije važno tko.
Važnije je to da smo ostali bez janjca.
Uz Šempeter ima i jedna velika dvorana u kojoj naš domaćin Srećko s familijom i pajdašima održava kazališne susrete.
Dvjesto gledatelja. Uvijek puno.
Jednog dana zvrcne me gazda Kunst uznemiren i uzbuđen:
– Ne znam kaj da delam. Mjesecima smo "probavali" Gavranovu komediju "Sve o ženama" i sad bismo je trebali premijerno izvesti. No pojavio se ozbiljan problem.
– Ovdje Houston. Reci o čemu se radi – uzvratim.
– Gavranova agentica za Sloveniju traži za autorska prava 5000 eura. A to je za nas amatere, koji imamo par repriza, preveć. Moreš li kaj pomoć?
Kažem da ću pokušati.
Nazovem dragog prijatelja Miru Gavrana koji automatski glumcima iz Bistre ob Sotli 5000 skine na 500 eura.
Usput nagovorim pisca i njegovu suprugu Mladenu da se priključimo premijeri u Deželi.
Iznenađenje. I šok.
Sprijateljili se Gavranovi i Kunstovi pa moje posredovanje više nije bilo bitno.
Srećko je sponzorirao i naj-Histrione obilnim ručkovima i večerama.
Ugostitelj. Umjetnik.
Prateći gostilnu na posljednji počinak feštalo se od jutra do jutra.
Prodefilirali su Šempetrom svi čuveni podrumari okolnih vinograda.
Bojan Berkovič, Simon Pinterič, kraljevi pjenušca Janez i Miha Istenič, Jože Kralj koji ima trseke nedaleko od rodne kuće Marije Jeveršek.
Poznatije kao Marije Broz. Iliti Titove mame.
Naš prijatelj Tomić iz Gorskog kotara je s Berkovičem evocirao uspomene na zajedničkog prijatelja Peru Kvrgića.
Bojana sam osobno spojio s Perom.
Darovao mu je u Gavelli kolekciju svojih najboljih vina.
Među njima i "Gold Amerike".
Čudesna "Oljevina".
– Kvrgić je bil najveći glumac na ovim prostorima – tvrdi mađioničar Bizeljskih vinograda i podruma.
Uz tri vrhunska glazbenika iz Samobora, vinčeko se u ritmu popevki slijevalo niz naše gupčeke.
Sa zakašnjenjem eto i našeg pajdaša Bože Roknića, poznatog trgovca vinima.
– Dobro sam se zeznuo. Upao sam u pogrešnu salu gdje su bile stvarne karmine. Već nakon prvog gutljaja bi mi čudno što su svi u crnom. A kako nikoga nisam prepoznao, posta mi jasno da sam fulao šefa i stanicu – opravdavao je kašnjenje Božo zvani Frizura.
Trpali su se euri u harmoniku.
Prednjačili su Tomić, Bojan i Božo.
Red Bogdana, red domaćih, pa malo Avsenika.
Sve se izmiješalo. I cuga i društvo.
Došlo mi da nakon frankovke ispustim suzicu za omiljenu gostilnu koja se gasi.
A onda se pojavi nada.
– Ak pronajdem dobre kuhare, morti bum nastavil Srečkov posel – šapnu nam konobar Marko.
I obradova nas.
U tužnom trenutku.
Uskoro će Uskrs.
Morti uskrsne i Šempeter.
MILJENKO PREDLAŽE MILJENKU DA KRATI MILJENKA
Kazalište Komedija (ožujak 2023.)
Ni El Clasico ne mogu gledati dulje od 90 minuta.
Uz eventualni produžetak. U Kraljevu kupu.
A Barca i Real su vrh vrhova.
Zato mi je priča o rađanju Hajduka iliti "Velo misto" u Komediji sa svoje tri čuke trajanja bila predugačka.
Kad je završila priredba, prvo što sam rekao imenjaku Puljiću, ravnatelju Komedije, bilo je:
– Krati, brate!
– Znaš da razmišljamo o tome. I na jesen ćemo igrati pročišćenu verziju.
E, to bi onda mogla biti priredba.
Ovo je masturbiranje gledatelja. Bez svršavanja.
Ispred mene sjedio je TV komentator Slavko Cvitković koji se zabavljao otprilike kao i ja.
A kako u korneru baš i ne čuje najbolje, supruga mu je prepričavala scene koje su izazivale smijeh prepunog gledališta.
Kraj mene je u pauzi prošla i jedna poznata kazališna kritičarka. I konstatirala:
- Ajme, što su ga rastegli!
Prije početka same predstave zacvili mobitel.
Zove Bagi Kačurov iz Novog Zelanda.
Moram se javiti starom prijatelju. Bivšem šefu Ladova orkestra. I neponovljivog benda Kužiš, stari moj.
– Pišem aranžmane za program "Ča je život vengo fantažija" koji će naša Hrvatska zajednica u Novom Zelandu izvesti na ljeto u splitskom HNK. Trebam pomoć.
– Slušam, Bagi.
– Bumbalo se puno vina, bolila je digod ili dikor glava.
– Nemam pojma.
A onda u pauzi stiže poruka iz filmske domovine "Gospodara prstenova".
– Provjerio sam s lingvistima iz Splita. Pjeva se "bolila je dikor glava".
– Što mu je "dikor"?
– Katkad!
Čitajući poruke od čovjeka koji svira, vjerovali ili ne, 26 instrumenata zadrhta mobitel.
– Kaj ne gledaš tekmu? – oglasi se Zlatko Vitez.
– Koju?
– Igraju Real i Barcelona!
– Ja gledam Hajduka u "Velom mistu".
– Kaj si ponorel? Čujem da traje više od tri vure.
Mislim si.
Zlatko je u pravu.
Baš sam ponorel.
Potkraj predstave počnem se vrtjeti na štokrli.
Boli guza od trosatnog sjedenja.
Užitak je vidjeti na sceni briljantni glumački ansambl kazališta Komedija.
Bilo je i scena za guštanje.
– Meni je ovo bolje od serije – reče mi u prolazu glumac Pero Juričić koji je uživao gledajući sina Filipa kako, po običaju, odlično rola.
Pritom dobro barata balunom.
– Kakav je Hajduk, mogao bi zaigrati na Poljudu – šapnu mi Mate dok je Filip zabijao gol na sceni.
Moj imenjak Puljić postavio je na scenu imenjaka Smoju, a kako su obojica i moji imenjaci, ponavljam po stoti put:
– Krati to pa ćeš imati dobru predstavu!
I to najmanje pola sata.
Dugačko, brate.
Jedva sam dočekao da dođem doma i pustim reprizu El Clasica.
Dobro da je trajalo uru i pol.
I to je bilo dosadnjikavo.
Još kad "deda" Modrić gubi. To se ne da gledat'.
Ali se ne može ni kratit'.
"Velo misto" može.
I treba.
Pod hitno.
P. S.
Iz Aucklanda sutradan stiže poruka s novim ispravkom:
Ipak je u tekstu "dikod", a ne "dikor". Dobio original.
ĆIRO NIJE DOBIO SAMO DUKATE NEGO…
Zlatarna Gjoni u Jurišićevoj (ožujak 2023.)
Javi mi se iz Pariza stari prijatelj Milan Ćalasan.
– Imam igrača za hrvatsku reprezentaciju!
?
– Ime mu je Dino Kaiser. Ima hrvatsku putovnicu. Golman je u Fulhamu. Rođen 9. veljače 2007. Visok je 186 cm, a ponekad je i drugi vratar u prvoj momčadi.
Nema druge nego džoker zovi. Marko Mlinarić.
– Mlinka, tko je izbornik repke do 17 godina?
– Robert Jarni.
Objasnim o čemu se radi.
Spojim Marka i Milana.
Dalje nek' rade Savez i Jarni.
Bit će mi, naravno, gušt ako se ispuni Dinina želja da stane na gol mlade hrvatske repke.
Zanimljivo, Dino je rođen istog datuma kad i Ćiro Blažević.
Čovjek koji je udario temelje hrvatskih bajki Vatrenih.
Volio je uspjehe. Ali i lovu.
Vozio sam prijatelja i mog bivšeg trenera Ćiru kad je Piksi Stojković potpisivao za Olympique. U vožnji mi je stalno ponavljao: "Sine, u životu ti je najvažnija lova. I opet samo lova."
Sjetih se tih riječi kad sam, neki dan, svratio kod prijatelja zlatara Jozefa Gjonija, koji je nagovorio Ćiru da preuzme Prištinu.
– Jozef, kruži stara priča da Ćiro za dolazak na Kosovo nije uzeo lovu nego dukate. Navodno mu je svaki zlatar dao po jedan dukat i ništa više.
– Ma obojica znamo kakav je bio naš prijatelj Ćiro. Genijalac. Trenerčina. Ali bez love ne bi nikad došao u Prištinu. Dobio je on dukate, ali i milijun maraka.
E, to se nije znalo.
Ni pisalo.
Jozef je "kriv" što je Ćiro maskiran bradom, perikom i naočalama zujao noćnim životom Zagreba.
– Saznao sam da njegova kći puši travu. Kako smo bili dobri prijatelji, to sam mu odmah prenio – prisjeća se Gjoni.
Tako je Ćiro u fašničkom izdanju lutao od diska do diska špijunirajući kćer.
Gledam u zlatarni u Jurišićevoj na zidu crno-bijelu fotku Jozefa i Ćire.
Snimljenu u Karaki.
Mislim si. Kad bi šankovi Karake govorili, što bi se sve doznalo.
Ajme meni.
I ne samo meni.
Ti si toliko bitan da svi tebe zovu za pomoc i savjet. Ma ti si obicni iskopleksirani pajac od metar i zilet koji ne moze podnijet raspad juge i da je ovo Hrvatska za koju smo se borili nikad ti ne bi retka napisao ni u jednim novinama.