TRENER SVIH TRENERA I FAKIN SVIH FAKINA. Umjesto in memoriam (veljača 2023.) Na dan 9. veljače upisao sam u svoj rokovnik: Nazvati unuku i čestitati joj 15. rođendan. Zvrcnuti Ćiru za 88. rođendan. Kupiti svijeće i otići na Mirogoj i Kamenita vrata.
Naime, isti dan u isto vrijeme kad je dr. Asim Kurjak porađao moju unuku godišnjica je smrti moje majke Kate koja je bila Kurjakova razrednica. 9. veljače… Najsretniji i najtužniji dan u mojem životu. Ode mi majka. Dođe unuka. Ništa ni od 88 pita i baklava za Ćiru Blaževića kojima smo ga Džemo i ja planirali iznenaditi. Ode i on. Trener svih trenera. Ali i fakin svih fakina. Fulir svih fulira. Jači od Golikova.
To da je trenerčina zna cijeli sportski svijet. A to da je bio i fakinčina znaju samo oni njemu najbliži.
Umišljam si da sam jedan od njih.
Tužnu vijest podijelio sam s bliskim Ćirinim rođakom Antom Ćurićem. Njemu je 91.
– Sreo sam nedavno Ćiru ispod Dolca. Zagrlio me, izljubio i zaplakao rekavši da se više nećemo vidjeti. Tog dana je saznao od doktora da se "životinja" proširila na jetru – govorim Anti.
– Ma nije ti on na vrijeme operirao prostatu. U tome je problem. Bio bi živ da mu je ranije dijagnosticiran rak – uzvrati mi.
– Ante, kad mi se rodila starija kći, Ćiro je sa svojom Zdenkom došao k meni i mojoj Zdenki. Darovali su Miji plavog plišanog lavića i plavi skafanderić.
Sjetismo se i Ćirine najstarije sestre Jele. Bila je njegov ženski duplikat.
– Koliko je Ćiro u životu osvojio bodova, toliko je Jela u ašćinici njihova tate Mate oprala tanjura – smije se Ćurić.
Brbljali smo gotovo ćuku vremena. I dogovorili se da ćemo u Križevcima u kleti Augustinovića ispiti putnu za Ćirinu dušu.
Veselim se tom susretu i pričama o fakinu Ćiri.
U knjizi "Tajne putnih pića" u poglavlju "Moja abeceda ere bijelog šala", pod slovom "Ć" je on. Miroslav Blažević - Ćiro, trener koji je ispisao najljepše stranice Dinamove povijesti.
Imao sam veliku sreću što sam bio neposrednim svjedokom tih bajkovitih događaja.
– Puno si zajebat novinar! – često mi je ponavljao Ćiro.
Bio sam, naravno, mlad i nadobudan. Tjerao sam pravdu. Mrzio nepravdu.
Jednom zgodom na Ćirinoj oproštajki, kad je Radojka Šverko pjevala "Kud plovi ovaj brod", trener svih trenera sjeo je meni nasuprot.
Počeo je žestok verbalni obračun. Toliko sam iživcirao Ćiru da se demonstrativno ustao i napustio svoju oproštajnu večeru. Gosti su bili u šoku.
Naravno da sam izjurio za njim u predvorje hotela. Iza mene i Tomica Mraz, predsjednik Dinama.
– Gospon Ćiro, ja odlazim s Vaše oproštajke, a ne Vi – rekoh i s Mrazom se popnem na zadnji kat Inter-Contija. Na putno piće.
Taj incident nije pokvario naš odnos. Ćiru sam oduvijek cijenio. Jako dobro je to znao.
Bio sam mu i zahvalan jer su mi Dinamovi uspjesi omogućili dobre honorare. Radio sam, naime, za puno revija i dnevnih novina iz svih dijelova Juge. Ćiro i Dinamo bili su najtraženija roba.
A ja u epicentru šampionskog potresa. Ku'š ljepše.
Kad god smo se sreli, srdačno smo se ispričali.
Evocirali stare uspomene koje su utisnute u najljepšu arhivu našeg pamćenja. A ima se što i pamtiti. To je to. U knjizi pod "Ć".
Bio sam u Deželi s ekipom kad me zvrcnuo.
– Sine moj, naglas čitamo "Tajne putnih pića" ispred "Charliea". I svi se slatko smijemo – obradova me kralj života.
Sutradan je na svoj profil na Facebooku stavio naslovnicu moje knjige i ovu našu zajedničku fotku snimljenu na Histrionskom ljetu. Uljepšao mi je dan.
Trener, fakin i veliki fulir…
Ajme meni koliko znam njegovih fakinskih nestašluka. Ne bih o njima. Bar ne sada. A možda i nikada.
Kaže da se ispovjedio u Palmotićevoj.
– Nikad nisam zgriješio – uvjeravao je velečasnog.
– Za svaki slučaj, izmolite sedam Očenaša i sedam Zdravomarija – uzvratio je svećenik koji je dobro znao onu njegovu fakinsku stranu.
Malo bi bilo sedam molitvi za iskupljenje njegovih grijeha.
Valjalo bi puno više Očenaša i Zdravomarija.
I puno, puno krugova oko crkve. Na vespi.
Ćiro kralj života. Kralj nogometa. Trener kojeg smo obožavali. Čovjek kojeg smo voljeli.
Fali i falit će.
MAMIĆ JE JAČI OD SUDBINE, ALI NE I OD POLITIKE
Sjećanja (veljača 2023.)
Majka Lucija rodila je tri sina.
Prvi – nogometni pjesnik i boem. Drugi – vrhunski trener i igrač. Treći – dugogodišnji gospodar zagrebačkog i hrvatskog nogometa.
Ante-Stojko. Zoran. Zdravko. I bez prezimena svi znamo tko su.
Priču o Mamićima počet ću u odavno zatvorenoj pizzeriji "Pizzicatu".
Te večeri, prije puno ljeta, kod gazde Boće, okupila se respektabilna ekipa.
Okrugli rođendan Željka Klarića, tadašnjeg doministra za sport. Dobitnika "Bučara" za životno djelo. Najboljeg vaterpolskog suca na svijetu.
Pet OI, pet SP-a, devet EP-a… Da ne duljim.
U jednom trenutku stolu za kojim smo sjedili Zdravko Mamić, Pavo Kremenić, slavljenik Klarić, Vlaho Srezović i moja znatiželja, prilazi odvjetnik Ante Madunić.
– Zdravko, okruži se dobrim advokatima jer politici treba žrtveni jarac. Kapitalac. Znam da si im prvi na piku – iznenadi Zdravka koji je u nevjerici slušao što Ante laprda.
– Ma ne može mi nitko ništa! – uzvratio je Maminjo.
– Čuvaj se. Lakše im je žrtvovati tebe nego svoje ljude s vrha najjačih stranaka. Ponavljam da te imaju na nišanu. Shvati ovo kao prijateljsko upozorenje – uvjeravao ga je Madunić.
– Ma kažem ti, ne može mi nitko ništa – siguran je bio Zdravko.
Prošle su godine.
Umro Ante. Otišao i Pavo. A mi ostasmo kao živi svjedoci.
Zdravka je politika zgrabila. Bio je jači od sudbine. Ali ne i od politike.
Koliko je samo vrlih političkih guzonja prigrabilo naših para. I nikom niš'.
A Maminjo je u Hrvatsku doteglio, od transfera i Dinamovih europskih španciranja, milijune eura.
– Da je radio pametnije, nikad suda ne bi vidio – uvjeravaju me prijatelji odvjetnici.
Kad je bio na dnu, nikomu nije bio zanimljiv.
Boljela ih je ona stvar što je bio dužan Bogu i vragu. I kamatarima.
Sve je uložio u talente iz Hrvatske i svijeta. A kad su krenuli prvi eurići od transfera, oglasiše se oni koji su sve nas godinama potkradali.
I od Maminja besramno uzimali lovu, satove… Tko radi, taj i griješi. I pogriješi. Maminjo je osuđen. A s ovim progonom u Dinamu vratili su zagrebački i hrvatski nogomet u rikverc.
Ili se možda varam.
MAMIĆ I JA SE POTUKLI, A STRADAO ĆIRO
Retro (veljača, 2023.)
Opet malo o braći.
Stojko-Ante svoj je talent brusio od Hajduka do Napretka i bijeloga svijeta.
O Zoranu kao treneru sve se zna. Kao igraču ne baš sve.
– Samo ti znaš da su na tribinama skauti Reala koji su došli zbog Zokija – šapnuo mi je Čedo Jovićević koji se s Del Bosqueom i Rafom Benitezom brinuo o mlađim kategorijama kraljevskog kluba.
Kad je Zoran bio blizu Bernabeua dogodila se ona nesretna prometna. Nakon nje Zoki više nije bio kralj stopera.
Za kraljevski klub. Igrao je i za repku. Ali više to nije bilo to.
Zdravka znam iz dana kad je prodavao stiropor za navijačke guze. Da ne nazebu na tribinama. Snalazio se.
Preko svojih žnora nabavio je Kužeu prvi televizor. Pioneer.
I tad je bilo jasno da ima njonju za biznis.
Družio se s igračima. Upoznao ih sa Žljotom. Vodećim kockarom u gradu. On ih je plindrao na pokeru.
Čedo, Džemo i ostali brzo su odustajali. Kuže je bio uporan. Nažalost, od Žljota je puno naučio. Ali rulet ga je uništio.
Iz tih nestašnih, mladenačkih dana pamtim samo jednu svađu sa Zdravkom. Zamalo smo se potukli ispod južne tribine.
Era je bijelog šala.
Zdravko mi je opsovao majku Katu misleći da sam autor jednog ružnog teksta o Dinamu. Novinari su nedavno pisali da je on tukao i novinare. Neće biti. Kriv sam bio ja.
Nakon psovke skočio sam i zamahnuo šakom. On nogom. Ćiro je skočio između nas.
Zdravko ga je iz voleja pogodio u list potkoljenice. Ćiro se srušio. Puče mišić. Tučnjava prestade. A nije ni počela.
Sad malo o stvaranju moćnog Dinama.
Sve se zakuhalo kad su plavi igrali u "ligi za bedake", boreći se za ostanak.
– Džemo, može li Kuže trenirati Dinamo? – trznuo je Maminjo Mustedanagića.
– Zašto ne?
– Čujem da kocka.
– Ma to nema veze. Strašan je trener. Nećeš požaliti.
Zdravko je malo razmislio i povjerio prvu momčad Joži i Džemi.
– Zdravko, imam samo jedan uvjet. Moj je posao na terenu i u svlačionici, a tvoj u kancelariji – inzistirao je Kuže.
Dinamo je poletio nakon Jože i odletio do europskih visina. Mamićeva vizija. Zdravko je postao gospodarom zagrebačkog i hrvatskog nogometa. Vizionar s pokrićem.
Čuli smo se kad je otišao Pavo Kremenić. Pa Joža i Čedo.
Kasnije je zaposlio njihove sinove Marka i Igora.
Pomogao je Joži da rješava dugove.
I njegovu vjenčanom kumu Brani Jedvaju da ne gladuje.
– U najtežim danima moje bolesti najviše mi je pomagao Mamić – često ističe malonogometna legenda Mićo Vujanić.
Prolazile su godine i sezone. Nismo se često čuli. Ni viđali.
Zlatko Vitez režirao je kultnu "Krležijadu".
– Nema para za daske koje trebaju Turini za scenografiju – požali mi se Zlatko.
Sjetim se da Maminjo u "Česmi" ima svoje ljude.
Zvrcnem ga i spomenem daske.
– Javim ti se sutra – kratko uzvrati.
Sutradan je na Opatovini kamion iz Bjelovara istovario daske za scenografiju.
Takav je Maminjo kojeg poznajem. Kažu uzima. Ali bome i daje. Znaju to mnogi.
I siromasi, i bolesni, i gladni…
Ali i suci, novinari, policajci i političari koje je podmićivao.
Meni je za Histrione dao dva kubika dasaka. I ništa više. Bili smo i ostali iskreni prijatelji.
VIC TJEDNA Bračni par na Braču: - Ča ćeš mi kupit za Valentinovo? - Iduće godine kupit ću ti naušnicu. - A ove? - Probušit ćemo uho.
Uvijek sa zadovoljstvom pročitam Mitrovićeve dogodovštine i putošestvije. Svatko drugi na njegovom mjestu bi već odavno otegao papke da je požderao i polokao onoliko koliko je to on napravio (odnosno koliko tvrdi da je napravio). Još da se zna služiti računalom, samo nebo bi mu bila granica...