GLUMAC KOJI UNIŠTAVA DEPRESIJU
Bruxelles, Pleterje, Sromlje (siječanj, 2023.)
Svakim danom sve me više napušta osjećaj besmrtnosti.
Znate ono. Ako ikad umrem. Svemoćnost odlazi u zaborav i približava se senilnost. Osjećaj nemoći.
Prvi put počinjem razmišljati o antisklerinima i antidepresivima.
Dok dumam kako istjerati iz sebe negativne misli, javi mi se iz Bruxellesa prijatelj Danko Ljuština.
Glumčina. Idealan izbacivač negative.
– Jedem čips pokraj omiljenog kioska Angele Merkel i lagano se rugam svemu i svačemu – reče mi i nastavi:
– Znaš, onaj tko ide u crkvu, džamiju, sinagogu… da bi postao bolji čovjek, može slobodno sjesti u garažu i čekati da postane Ferrari.
Ima Ljuc pravo. Treba vjerovati.
Ali puno, puno raditi na svojoj dobroti.
Danko otjera turobne misli i depru, a Slovenija i frankinja bili su daleko učinkovitiji od sedativa, koje nikad nisam pio.
Niti ću.
Šentjernej.
Kolinje. Kod Marijana Gorišeka.
Tope se čvarci, cvrče krvavice, klize pečenice… Koja romantika.
Rek’o bi stari dobri Arsen “ko to more platit”.
S Marijanovom škvadrom guštam u pajcekovim delicijama.
Oni cuclaju cviček. Ja frankinju.
Gradivo ponavljamo na Pleterju u Marijanovu “Vinotoču”.
Saks i ja utovarili smo Štembergerovo čuveno vino za Baltazar, a onda na juhicu i šunkicu iznad Kartuzijanskog samostana.
Cilj njihova reda je u tišini, samoći i molitvi pronaći kontakt s Bogom.
Iza starih zidina ženama nije dozvoljen pristup. Osim jednoj.
– Kad su Tito, Krleža, Jovanka i Bela posjetili Pleterje, Jovanka je izrazila želju da zaviri iza zidina i ona ti je jedina ženska osoba koja je omela mir kartuzijanaca – informira me Saks.
Mislim si tko bi se usudio odbiti Titovu dragu.
Gledam na zidu Vinotoča slike s tog posjeta.
I čitam Titovu posvetu.
Slovensku epizodu nastavili smo sutradan u šoping-centrima.
Nismo preskočili ni Anu Kranjčić, koja spravlja ekopastrve i krapove na Sromlju.
– Ana, ima li velikih šarana?
– Kak ne, samo javite kad bute došli.
Javimo i uživamo u vinu i ribljim kotletima.
– Podsjetili ste me na Mustafu Nadarevića, koji je često s vama “prihajao” u naš restoran. Fali – uzdahnu gazdarica Ana, a ja gledam njene fotke u zagrljaju s Fazlinovićem, Goranom Grgićem, Vladom Kalemberom…
Ukrasi iznad šanka.
Nastavak slovenske priče bila je prva degustacija, ono malo friškog vina kod Omerza.
– Kad je Perica Martinović 1. svibnja slavila rođendan, tuča nam je potukla 70 posto grožđa. Kupili smo od suseda pet tona pa bu vina bilo do berbe – tvrdi naš domaćin Bojan.
Sa Saksom i Bobom navrnuo sam dvaput kod Naste u “Les”.
Sarma i vampi.
Jasno vam je da nakon svježeg zraka u Deželi, mladog vina i ukusnog pajceka ode depresija u vražju mater.
Malo mi čak i nedostaje.
Da predahnem.
I odmorim se.
SUKI SNIMA FILM I ŠARMIRA URSULU VON DER LEYEN
Dolac, Trešnjevka (siječanj, 2023.)
Prapočeci novinarstva sežu prema štandovima i kumicama na tržnicama.
Kao sitna piskarala pratili smo cijene grincajga, kiselog zelja, vrganja…
A ta prva ljubav nema zaborava.
Zato obožavam voziti slalom oko štandova na Dolcu i trešnjevačkom placu.
Prvi sudar bio je s Darkom Janešom, koji hoda s hrpom mlijeka u prahu i hvali se škvadri:
– Naredil sam svojoj Đurđi da mi skuha sekeli gulaš za tri dana. Obožavam ga.
Slušam ja to pa, da ne poznam Đurđu, još bih mu i povjerovao.
Darkec pa naređuje.
Ne bu išlo.
– Gdje ti je žena? – znatiželjan sam.
– Naredil sam joj da sa sinom i snahom ode na vikend u London.
– Čudim se da je pristala.
– Kaj pristala, pa naredil sam joj da mora iti.
U utrobi Dolca trži Igor Kovač, briljantni Don Juan nacionalne kuće.
– Čestitam! Čujem da si sjajan u predstavi. Kad su reprize?
– E, to se ne zna. HNK sad forsira opere.
Stara poslovica kaže “Veži konja gdje ti gazda kaže”.
A gazda je trenutačno gazdarica Ivana Hraste Sočo, sklonija Šišmišima nego Don Juanima.
Kažu – sve rasprodano.
Po Dolcu juri i glumac Đimi Jurčec.
Ne mogu ga stići jer špancira sa skijaškim štapovima.
Dan poslije tržnica na Trešnjevci krcata kao da je sve po 1 euro.
Promatram glumicu Nadu Gačešić kako tegli špeceraj, voće i povrće u kolicima.
– Znaš, Nada ti je bila vrsna košarkašica – informirali su me njezini prijatelji iz Požege.
Onako sitna sigurno nije španala na poziciji centra.
I ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek dobro se snalazi u komunikaciji s kumicama.
U Pinocchiju ista ekipa od jučer.
Ništa se u birtiji promijenilo nije.
Isti ljudi. Ista pića. Isti konobari.
Netko iz čista mira spomenu Sukija. Zvonimira Sunaru.
– Tko je taj? – iznenadi nas prijatelj Drago Bagić.
– Pa nemoguće da ga ne poznaš. To graniči s najvećim čudima. U Zagrebu i šire baš svi ga znaju – iznenađeni smo Janeš, ja…
Pokazujem Dragi sliku Sukija s Andrejem Plenkovićem i Ursulom von der Leyen.
U ozbiljnim trilateralnim razgovorima.
– Uzalud. Čovjeka prvi put vidim – šokira nas ponovno ravnatelj II. gimnazije.
Janeš se ovih dana previše razmahao i razbahatio.
– Kad ti se vraća Đurđa? – pitam.
– Večeras. Moram po nju na aerodrom.
– Znači ipak moraš?
– Kaj moram. Naredil sam joj da bum došel po nju.
Muškarčina nad muškarčinama.
Svi ga ljubomorno gledamo.
Nitko od nas nema tu hrabrost da naređuje ženi.
Samo Janeš.
Kažu da je naredio Đurđi da ga ne pušta u TV sapunice i serije jer ne želi da ga strefi sudbina Momčila Otaševića.
Otisnem se malo do grada i naletim pravo na Sukija.
Dugo se ne vidjesmo.
– Snimam film “Žene, luđaci i malo dobrih pedera” koji režira Ivan Salaj – pohvali se i pokaže mi ugovor.
– Suki, o čemu si razgovarao s premijerom i Ursulom?
– Objašnjavao sam predsjednici Europske komisije da je Plenki najbolji premijer u Europi i šire. Najbolji čovjek i moj prijatelj – objasni Suki i pokaza mi fotke s njihova srdačnog druženja.
Dok smo se rastajali, upozori me:
– Nemoj slučajno napisati da u filmu “Žene, luđaci i malo dobrih pedera” glumim ove zadnje. Moja rola je čovjek iz lifta i imam dijaloge s glumcem Filipom Detelićem.
Neću, Suki, jedva čekam premijeru.
MIRNA BEREND NOVA KUMA SALOONA
Krematorij, Markovo polje, Saloon
(siječanj, 2023.)
Red sprovoda, red rođendana.
Nižu se dani.
Malo tuge. Malo radosti.
U oazi mrtvih, iza Sesveta, na Markovu polju ispratili smo Matejeva dedu.
Nisam vjerovao koliki je taj podzemni grad. Velegrad.
Deseci tisuća grobova.
Selim se na Krematorij.
Na posljednji počinak ispratili smo sestru moje prijateljice, slikarice Jagode Popović.
Odlaze dragi ljudi.
Samo nestaju.
Bez pozdrava. Bez povratka. Prema vječnosti.
I rođendana koliko te volja.
Zvrcnuo sam Srećka Bogdana za njegove dvije šestice.
Igračina. Internacionalac. Moj drag prijatelj.
Skrasio se u Murskom Središću. I ni makac.
– Kad dođeš u Zagreb, obavezno častiš.
– Nebuš veroval, ali više ti ne vozim auto. Ne mičem se nikam. Dojdite ti i Rotim u Središće. Dojdi Mitre na tri litre – uzvrati veselo Čeći.
Slikar Grgo Anzulović umjetnik je u spravljanju morskih delicija.
Na Jirasekovu ročkasu, pojma nemam kojem po redu, ukusna torta Jadranke Olivari nije bila okićena svjećicama.
Meni za prste polizat.
Pašteta od bakalara.
Jadranska lignja na hvarski.
Hobotnica ispod peke.
Nakon par bočica Volovog domaćeg crnog s Visa pronađosmo i novu kumu Saloona.
Naime, najstariji klub u ovom dijelu Europe, prema kojem je grad gori od maćehe, slavi polovinom veljače 53. rođendan.
– Halo, Mirna, želimo da nam budeš nova kuma kluba – stavio je gazda Vlaho našu dragu frendicu Mirnu Berend na spikerfon.
– Sunce moje, sve bih odbila, ali tebe i Saloon ne mogu. Dolazim.
Kuma je pronađena.
Vlaho i Maro s novim kumom tek trebaju obaviti razgovor.
U pitanju je jedna velika faca.
Svi ga znamo. I volimo.
Ročkas sam čestitao i Bruni Elezoviću.
Poznati “gusar” iz Karake, sad šef restorana Bocco di Lupo, prisjeti se svog prvog pogleda na Zagreb. Prije 56 zima.
– Napadalo je u gradu toliko snijega da mama nije mogla proći od Draškovićeve do Petrove. Rodil sam se doma. Vujček Pavel bil je babica.
Snijega više nema.
Ni pod razno.
Ali mi smo još tu.
Da si nekaj hitimo v gupčeke.
Suki, sramotiš i sebe i druge.