Ovako izgleda prosječan tjedan u odnosima mađarske Vlade i Europske unije: premijer Viktor Orbán izjavljuje da je EU korumpirana, njegov ministar Gergely Gulyás na sasvim opravdane kritike iz Njemačke kao trenutačne predsjedateljice Vijećem EU uzvraća jeftinim argumentom da Njemačka “ponovno” (aludira na II. svjetski rat) želi nanositi bol Poljacima i Mađarima... Sve to nakon što je Mađarska izgubila jednu važnu presudu na Sudu Europske unije, koji je zaključio da su mađarski propisi, koji su imali učinak protjerivanja Srednjoeuropskog sveučilišta iz Budimpešte, protivni pravu Unije. I sve to usred velike bitke u pokušaju da se prvi put u povijesti EU uvede mogućnost suspenzije novca iz EU fondova ako se u nekoj državi krši vladavina prava i druge temeljne europske vrijednosti.
Orbánov otpor prema pokušaju uvođenja takvog mehanizma toliko je velik da Mađarska otvara vatru po EU institucijama na svim frontama. To je iznimno opasno za čitav EU. Jer, Europska unija vrlo je krhka zbog nekoliko drugih “fronti” na kojima još nije zavladalo primirje. Na jednoj od njih je pitanje Brexita, koji još može skrenuti prema potpuno različitim ishodima. Još se može pretvoriti i u idiličan razvod, a može i u potpuni kaos koji će opteretiti obje razvedene strane, dakle naštetiti i samoj Europskoj uniji. Druga “fronta” je, naravno, borba protiv COVID-19, koja nije samo javnozdravstvena, nego i politička borba za očuvanje Unije, jedinstvenog tržišta i slobode kretanja od mogućeg urušavanja pod teretom jednostranih zatvaranja granica i nekoordiniranih odgovora na ekonomsku krizu.
Na najvišoj političkoj razini zaista je dogovoren velik iskorak i snažan odgovor Europske unije na sve te izazove, ali taj politički dogovor s ljetošnjeg summita tek treba pretvoriti u praksu. Na njega tek treba pristati i Europski parlament, a i nacionalni parlamenti svih država članica koji imaju svoju ulogu u ratifikaciji. Baš zato što su ulozi toliko veliki, što Unija zaista prolazi ili pada na tom pitanju je li sposobna snažno odgovoriti na najveću krizu s kojom se ikad susrela, Mađarska izvlači svoju artiljeriju, puca i – budimo iskreni – praktički ucjenjuje ostatak EU, prijeteći da će blokirati jedan povijesno velik iskorak za Europu ako ne dobije što Orbán traži.
A to što Orbán traži ima zapravo za cilj slabljenje EU i pretvaranje Unije u bankomat iz kojeg će on nastaviti podizati novac i neometano gaziti temeljne europske vrijednosti. Ustupci koje Europska unija sada napravi prema Orbánu mogli bi ostaviti trajne ožiljke, otvoriti Pandorinu kutiju, od čega bi Orbán i njemu slični imali koristi, ali od čega bi velike štete imala sama ideja Unije koja se kreće prema sve više Europe u našim životima (a ne sve manje, kao što žele Mađari i Poljaci pod aktualnim vladama). Orbán to zna i zato baš u ovom trenutku nastupa još više zapaljivo, s ciljem da stvara još veće podjele umjesto da pomogne stvarati kompromise, što je poanta iskrene suradnje suverenih država u zajednici kakva je EU. Tvrdnjom da je EU korumpiran mađarski je premijer dotaknuo novo dno.
Argumentaciju za takvu tvrdnju Orbán gradi, naravno, na svom omiljenom “strašilu” koje već godinama konstruira i kojim plaši svoje birače: to “strašilo” je George Soros, za kojeg Orbán sada tvrdi da podmićuje pojedine članove Komisije, pa stoga, “sve dok Soros ima takav utjecaj u EU, moramo jasno reći da je EU korumpiran”. Orbán to tvrdi jer mu smeta prvo malo dublje izvješće o stanju vladavine prava u svim državama članicama, koje je pretprošlog tjedna usvojila Europska komisija i koje je, naravno, kritično prema Mađarskoj jer je Orbánov režim pretvorio tu zemlju u žarište opravdanih kritika.
Gdje je u cijeloj toj priči Hrvatska? Hrvatska Vlada drži se po strani koliko god to može. Dio javnosti od premijera Plenkovića kao da očekuje da bude novi ban Jelačić pa da uime jedne nadnacionalne škole koja ga je pomogla formirati (Jelačića Beč, Plenkovića Bruxelles) juriša na “neposlušne” Mađare. Taj dio javnosti predvode udruge civilnog društva. Ali to se neće dogoditi. Drugi dio hrvatske javnosti kao da bi bio najsretniji da Hrvatska ima premijera kao što je Orbán. Ali ni to se s Plenkovićem neće dogoditi. Ovo ne znači da do temeljnih europskih principa ne bismo trebali držati, ali ni prvo ni drugo nije, figurativno, brdo na kojem bi najmlađa država članica EU trebala ginuti.
Izgleda da je globalistima i liberalima u Bruxellesu vise smeta jedan Orban koji je izabran od svog naroda na demokratskim izborima nego jedan Lukasenko ili Vucic kojih se ne kritizira iako se zna kakvim uzurpiranim metodama su ugrabili vlast. Istina, njihove zemlje nisu clanice EU ali su dio Evrope.