U hrvatske škole treba vratiti ćirilicu, ispalio je ovih dana rektor zagrebačkog sveučilišta, a projektil je pao u baru koja je poprskala sve oko sebe. Prijedlog jest sam po sebi kontroverzan. Naime, da je rektor Boras htio samo nabaciti ideju da bi se Hrvatići u nekom trenutku trebali susresti i upoznati s modernom ćirilicom, kao i sa srednjovjekovnom bosančicom i glagoljicom, da nekoliko desetaka školskih sati ne bi bilo loše potrošiti i na to, onda bismo svakako bez zadrške mogli reći da je potpuno u pravu. Jer to je pitanje osnovne pismenosti, poznavanja i poštovanja kulture i povijesti vlastitog – hrvatskog naroda. Naravno, fakultativno i bez ikakve prisile, jer dovoljno je već prisile i neugodnih asocijacija povezano s ćirilicom! I pod uvjetom da školarci koji je ne uspiju svladati, ili je možda demonstrativno ne budu htjeli svladati, ne dobiju zbog toga negativnu ocjenu.
Neki će reći da je i to kontroverzno, jer da je posve nepotrebno, a sasvim sigurno ima i mnogo korisnijih znanja koje bi od prvog razreda trebalo učiti u školi. Na primjer, informatičke jezike. I to je ono o čemu bi Boras prije svega trebao govoriti! Pa i kineski jezik sa svojim ideogramima ima daleko smisleniju budućnost nego hrvatski jezik pisan na ćirilici! Moj sin uči engleski, njemački i ruski, dakle i ćirilicu. Ja bih bio sretan da tome pridodamo i kineski. Jer upravo u višesmjernoj sposobnosti komunikacije leži sigurna budućnost.
No, u Borasovoj ideji da bi “povratak” (što god to značilo) ćirilice trebao pomoći smanjivanju tenzija između Hrvata i Srba krije se prava kontroverznost. Jer tu iz domene znanja u hipu prelazimo u domenu preodgoja, pa se ta inicijativa, bila to stvarna namjera ili ne, savršeno uklapa u već podulji niz socrealističkih pokušaja da se male Hrvate uklopi u neki priželjkivani misaoni i čuvstveni kalup.
Dakle, uvodi se teza: ako i Hrvatići budu u školi učili ćirilicu, napetosti u Vukovaru bit će manje? Teško. Pitanje “povratka” ćirilice u osnovne škole u ovom trenu nema nikakve veze s tim hoće li se ona istodobno naći i na ploči na ulazu u Vukovar. Ćirilica je već sad u službenoj uporabi u Vukovaru, a hoće li postati vidljiva i na ulicama, treba ovisiti samo o ukupnom raspoloženju Vukovaraca. Ćirilica može i na javne natpise, ali tek kad samim Vukovarcima to postane prihvatljivo. Nametanje u školama moglo bi samo povećati odbojnost prema njoj.
U Hrvatskoj nemamo razloga svakodnevno tiskati knjige ili novine na ćirilici, ili na HRT-u imati večernji film s titlovima na ćirilici. Ništa više nego na glagoljici ili klinastom pismu! Nikakva ravnoteža ćirilice ili latinice nije potrebna, kao u doba promoviranja srpskohrvatskog jezika: ćirilica je, kao i glagoljica, stvar povijesti i utoliko stvar opće kulture i znanja.
Djeca u Hrvatskoj trebaju tijekom školovanja doći u priliku da je nauče, to je sve. A to što je istovremeno rabe i zlorabe Srbi – s time nema nikakve veze.
U bivšoj državi ćirilica se učila u trećem osnovne, a u Kninu su tek u trećem osnovne djecu učili – latinicu, i to bez obzira na to jesu li etnički Hrvati ili Srbi. Da, ćirilica jest neusporedivo životniji dio srpske kulture nego hrvatske, ali i aktivno oruđe, a povremeno i opasno oružje velikosrpske politike, bez obzira na to što će neki odmah reći da pismo ne ubija. Njome se i danas zaokružuju teritoriji i izriču pretenzije koje će na naplatu doći u budućnosti!
U Vukovaru se i danas promovira segregirano društvo u kojem Hrvatići i Srbići uče po zasebnim programima i pohađaju odvojene razrede. Time se cementiraju odvojene etničke zajednice, na čijim će armaturama povijest prije ili kasnije opet otvoriti stare rane.
Srbićima u takvim sredinama sasvim sigurno treba – manje ćirilice. I manje “ćirilice” – a pod tim mislim na onaj velikosrpski softver koji se i dalje prečesto podmuklo skriva iza tog pisma. Oni bi morali učiti po istom obrazovnom programu kao i sva druga hrvatska djeca, a kulturu, jezik i povijest svojeg etnikuma posve slobodno tek u dodatnom izbornom programu.
To je ono što je uz obnovu gospodarstva prvi i osnovni preduvjet smirivanja tenzija u nekoj doglednoj budućnosti u Vukovaru. Usudio bih se reći da i Srbima u Srbiji treba redukcija ćirilice u korist njihova drugog pisma. Srpskog pisma današnjosti i budućnosti. A to je – latinica. Kao što su to napravili Hrvati, Turci i mnogi drugi narodi prije njih.
Ćirilica je u praktičnom svakodnevnom smislu potpuno nepotrebna i suvišna, no, u prvom redu je na njima samima da to bez našeg petljanja izvana jednog dana potpuno shvate, prepoznaju i prihvate.•
Boras je stvarno bubnuo i ostao živ... Ako išta služi upravo podizanju tenzija umjesto njihovu smanjivanju, onda su to ovakve nebulozne izjave koje su čista provokacija. Umjesto da baljezga o uvođenju nastave učenja šačice malo drugačije napisanih slova koja i najgluplja odrasla osoba može svladati za najviše jedna dan memoriranja, Borasu bi bilo pametnije da govori o teškom stanju Sveučilišta u Zagrebu koje nikad nije bilo u gorem stanju, čitaj: rasulu, kao što je to nakon 4 godine bivše vlasti, s posebnim naglaskom na Jovanovićevo rušenje kriterija napredovanja. Ali kod nas je već poznata stvar da kad ljudi ne znaju raditi ono što bi trebali, udare po ideologiji. A priča o ponovnom uvođenju ćirilice u škole (sic!) čista je ideologija. Sramota.