Veteran Račanova SDP-a Tonči Vujić, sada ravnatelj Leksikografskog zavoda "Miroslav Krleža", ljuti se kad ga nazivaju ideologom "novog SDP-a" i strategom "skretanja ulijevo" vladajuće stranke. Premda se već čini da će čak i famozni gospodarski program HDZ-a prije ugledati svjetlo dana nego novi program SDP-a na kojem radi Vujićev tim, on kaže da sve ide po planu.
:: U kojoj je fazi pisanje novog predizbornog programa SDP-a?
Taj će se program tek pisati, i neće ga pisati jedan autor. Takvi programi nemaju autora, nego se sastavljaju od raznih gledišta, u ovom slučaju vjerojatno i koalicijskih, a često imaju veze i s preporukama spin doktora. Moj je zadatak bio u ovoj fazi dati svojevrsnu platformu za razmišljanje, dapače kritičko. Razumije se da je već i to tražilo razne konzultacije, pregled brda literature i slušanje raznih "sektorskih" mišljenja.
:: Jeste li sami birali tim za pisanje programa i s kim surađujete iz stranke i Vlade? Ima li izvanstranačkih suradnika?
Da, zamolio sam neke od ministara i još neke kolege iz akademske zajednice da mi daju skice nekih njihovih temeljnih stavova. To sam i dobio i uzimao u obzir koliko se slagalo s mojim, ponavljam, općim razmišljanjem. Sve će to, u finalnom tekstu, biti detaljnije usklađeno, vjerojatno i izmijenjeno prema konsenzualnijim shvaćanjima.
:: Kako surađujete s predsjednikom SDP-a Zoranom Milanovićem? Koliko je on uključen?
Susreli smo se, razgovarali i dogovorili postupak kako sam ga opisao. Moje je bilo postavljanje određenog uvodnog političkog mišljenja. To sam napravio i predao, ali na predsjedniku i tijelima stranke su daljnji potezi koji mogu biti i drukčiji od nekih gledišta koja ja zastupam.
:: Hoće li to biti samo "ideološka platforma za izbore" ili ipak radite nešto dugovječnije što bi trebalo odrediti budućnost stranke?
Ovdje moram biti osoban. Predugo sam aktivan u "mišljenju socijaldemokracije" da ne bih neke ideje zamišljao i dugovječnije. Uostalom, od ranih 1990-ih većim dijelom sam pisao i stranačke programe koji su i sada na snazi. Drugo je politička pragmatika. Temeljne ideje socijaldemokracije možda mijenjaju indikativne pragmatičke izraze, ali ne zastarijevaju. Mijenjaju se oblici rada, kao i oblici djelovanja kapitala, ali odnos rada i kapitala u osnovi je isti. Sada se čak zaoštrio na štetu rada. To su, po meni, glavna socijaldemokratska pitanja. Svjetonazorski elementi su sekundarni. Razumije se, tko je na strani rada, u pravilu je emancipacijski progresivniji jer je usmjeren i na socijalna prava, a ona su temelj i svih ostalih ljudskih prava.
:: Postoji li stvarno "10 teza za veliki lijevi iskorak"?
Nema nikakvih 10 teza, a pogotovo ne 11. Međutim, potreba za "socijaldemokratskim iskorakom" postoji. Socijaldemokracija je stvorila modernu prosperitetnu Europu, da se tu zadržimo. Dapače, njen su prostor nakon socijalne države od 1950-ih morale prihvatiti i konzervativne i liberalne stranke. Međutim, nakon Clintonove i Blairove, pa i Schröderove politike "trećeg puta", prihvaćena je idilična slika razvojno beskonfliktnog društva zasnovana na samoregulativnosti tržišta, koja se izrodila u staru sliku konfliktnog društva. Došlo je do tzv. financijalizacije s otrgnutom proizvodnjom lažnog novca koja je odvojila interese rada i radništva i koncentrirala kapital i političku moć možda i na najmanji postotak ljudi u cijeloj ljudskoj povijesti. Nikada nije tolika manjina imala toliku financijsku pa posljedično i političku moć. Socijalne nejednakosti su se toliko produbile da su postale smetnja čak i takvom neoliberalnom društvu. Dovele su do krize zapošljavanja, socijalne nesigurnosti, pa onda logično i do pada potrošnje i proizvodnje. Tako je neoliberalizam pojeo samog sebe. Proglašavajući "štednju" i "rezove" kao interes društva, više nema odakle alimentirati ni vlastite profite, osim na daljnjem trošenju ukupne ljudske supstancije. Zato se, kako vidimo, i na Zapadu traže socijalniji izlazi. Opet se počinje govoriti o "socijalnim investicijama". Jedino, ovdje, na periferiji, gdje su stvari još drastičnije, i dalje vlada provincijalizam rezova i štednje. Da se razumijemo, nitko ne zagovara rastrošnost, ali od same štednje nema nikakvog razvitka.
:: U čemu će se razlikovati od Plana 21?
Ne mogu reći kako će konačno izgledati budući program pretpostavljenog "lijevog centra", ali mislim da je sazrelo vrijeme za novo mišljenje u kojem će središnja točka biti zapošljavanje, ulaganje ne samo u "realni sektor" nego u još realniji sektor – obrazovanje, znanost, inovacije, zdravstvo, ono što i jest smisao i poluga društvenog i ljudskog opstanka i razvitka.
:: Što znače fraze poput "vraćanje na stare staze socijaldemokracije"? Ili "maksimiranje socijaldemokratskih napora"?
Od tih, kako kažete fraza, prva sigurno nije moja. Nema povratka ni na što staro. Ali, "maksimiranje socijaldemokratskih napora" moglo bi biti nešto novo. Naime, došlo je do podbacivanja tih napora, do prepuštanja terena neoliberalima i neokonzervativcima, a to je i dovelo do krize. Već sam više puta rekao da socijaldemokracija ne može biti neko "lijevo krilo politike štednje". Ona mora davati odgovore na sam sadržaj društveno-ekonomskih odnosa, a ne na njihovu vanjsku formu, s pokušajem da je ublaži. Ona mora zahvatiti i reformu financijskog sektora i banaka u smjeru njihove socijalizacije, zaigrati odlučnu političku ulogu protiv rastuće nejednakosti, osigurati egzistenciju milijunima mladih, da one potrebite i ne spominjem. U tome je europska socijaldemokracija privremeno bila zatajila. Ali, pogledajte alternativu – fundamentalizam tržišta sa socijalnim restrikcijama – ono što i danas preporučuju neoliberali svih boja, sa socijalnom destrukcijom i u političkom nastavku – rast ekstremnih političkih alternativa, i lijeve i desne, što se javlja kao direktan odgovor kada nema socijaldemokratskih rješenja.
:: Socijaldemokracija je u krizi u cijeloj Europi. Nije li nelogično u tim okolnostima okretati se nečemu što možda propada?
Socijaldemokracija ima amplitude političkog značenja. Ustuknula je i pred Prvi svjetski rat, pa se ponovno vratila. Ustuknula je u sukobu fašizma i komunizma. Ustuknula je i nakon pada Berlinskog zida, za što je inače i najzaslužnija jer je tada davala u odnosu na Istočni blok i varijantu demokracije i varijantu socijalne države, a to je ono što su ljudi željeli i na Istoku. Željeli su demokraciju, a ne puki kapitalizam, i još ovakav gdje je glavna proizvodnja "proizvodnja financija", sa stvaranjem lokalnih oligarhija koje sada već mrze oni isti koji su im to političkom pasivnošću dopustili. Mislim da vrijeme socijaldemokracije opet dolazi. Čak i Junckerov plan, iako je možda donesen kabinetski, u svojim važnim elementima kao što su "socijalne investicije" jest socijaldemokratski. Dapače, i u EP-u je izglasan uz konsenzus socijaldemokracije. Problem je što se socijaldemokracija zatvorila, pa ni njezina stvarna uloga ne djeluje politički transparentno. Ali, u onim spomenutim amplitudama ima jedna tvrda zakonitost: što bude manje socijaldemokracije, to će biti veća potreba za njom, pa prema tome ona i ne može biti stvar prošlosti. Stvar je u tome da ona i subjektivno, politički, javno, povede ljude i podnese jake socijalne zahtjeve, a ne da lakira okvire postojećih malih prozora. Uostalom, ispitivanja potvrđuju da više od polovice Europljana diše "lijevo". Zašto, međutim, neki glasaju "desno", e to je upravo pitanje te javne i glasne politike socijaldemokracije. Čitajući posljednje dokumente PES-a (europskih socijaldemokrata), vidim da se naglašavaju jasniji i radikalniji zahtjevi.
:: Nije li socijaldemokracija svoj zenit prošla konceptom "države blagostanja", koje su nestale, osim možda u Skandinaviji? Od kojih je Hrvatska udaljena svjetlosnu godinu...
Dakle, i vi spominjete Skandinaviju kao nešto što još uvijek postoji, pogotovo kad su u pitanju socijalne jednakosti, široko dostupno zdravstvo, školstvo i drugo, dapače i širenje, a ne opadanje onoga što mi zovemo javni sektor. Međutim, točno je da smo mi od toga udaljeni svjetlosnu godinu, a tendencije su zasad još i gore. Prema GINI koeficijentu, za razliku od Češke, Slovačke i Slovenije, koje se približavaju Skandinaviji, mi se udaljavamo, zajedno s Bugarskom i Rumunjskom. Dapače, onome tko ne vjeruje u taj koeficijent možda će biti jasnije ako iznesem podatak da u Hrvatskoj samo 2,5% štediša drži polovicu ukupne štednje građana, a s obzirom na to da su oni često iz istih kućanstava, muž, žena, brat, sestra..., vrlo je vjerojatno da samo 1% kućanstava kontrolira najveći dio nacionalnog bogatstva. Pa sad mi vi recite koga bi to pogodilo progresivno oporezivanje – onih više od 300.000 koji imaju blokirane račune, pa ne sudjeluju ni u proizvodnji, jer i ne rade, ni u potrošnji, jer nemaju od čega ni kupovati, a možda bi mogli i raditi i kupovati kad ne bi bilo tolike nejednakosti, nejednakosti koja vodi i u štetne politike obrane nejednakosti. A štetnih politika bilo je napretek. Tako npr. manje od 1% građana drži tri četvrtine tog znamenitog duga građana. To sigurno nisu oni koji su se zaduživali za kupnju stana u švicarskim francima, nego su to oni kojima je pogodovala i država, i banke, a bogami i sudstvo, pa je to pitanje koje se tiče ukupnog društva, dapače, možda i temelj od kojeg treba početi s "uštedama". Tjeranje financijske pravde na socijalnoj sirotinji može dakle riješiti tek četvrtinu problema, ali jedino njih se ne "sanira".
:: Nije li alternativa razvijati lijevoliberalnu stranku koja može biti šira od klasične socijaldemokracije?
Meni baš nešto i ne trebaju novi pojmovi. Mislim da nema ništa šire od socijalne demokracije. Kad se govori o "lijevoliberalnom", obično se misli na svjetonazorske orijentacije, a ne na socijalna pitanja.
:: Govorite ljevičarskim rječnikom kojim dominira pitanje odnosa rada i kapitala. Nisu li u pravu oni koji kažu da su to teme iz 19. stoljeća?
Ne znam kako bi to spadalo u 19. stoljeće kada eksplozija onoga što se i stručno zove "financijalizacija" upravo počinje sredinom 20. stoljeća, a sada i kulminira. Odnos rada i kapitala postao je čak drastičniji na štetu rada. Keynes uopće nije bio ljevičar, dapače, bio je i barun, pa je to dobro vidio i dao rješenja prema ekvilibriju toga odnosa. Danas smo ispod keynesovskih postignuća, pa tako ispada da su i novokejnzijanci "ljevičari". Ali, eto, ljevičari su i nobelovac Stiglitz, ili Jacques Attali, redom funkcionari ili savjetnici velikih svjetskih monetarnih institucija; Pikettyjeve nalaze odnosa rada i kapitala, siromaštva i bogatstva, nitko ne osporava, ako neki i ne prihvaćaju njegove savjete izlaska iz krize. Čini se da je za biti ljevičar danas sasvim dovoljno biti samo normalan – i ne biti cinik.
:: Hoće li u vašem programu biti radničkog dioničarstva ili čak samoupravljanja?
Ponovno podvlačim da ne mogu govoriti o budućem programu; mogu govoriti o onom što ja mislim. A mislim, možda ćete se začuditi, gotovo na liniji Hillary Clinton. Ona sad vodi kampanju, kako čitam nekidan u Financial Timesu, u kojoj se upravo zalaže za širenje radničke participacije, i one vlasničke, dioničarske, i one upravljačke u menadžmentu. Ona smatra da to može osnažiti i američko gospodarstvo. Dakle, pogledajmo gdje smo. Sa "socijalističkim samoupravljanjem" smo davno raskrstili i njegova obnova je nemoguća čak kad bi je netko i tražio. Ne radi se o tome, ali se radi o širenju prostora radničke participacije i to je tekovina upravo Zapada koja sada i tamo jača jer se u tome vide mogućnosti šire i pravednije distribucije dobara, kao i kvalitetnije prakse upravljanja, uz podizanje radničkih i socijalnih prava, što se sve vezuje uz preusmjerenje društva od aktualne stagnacije prema prosperitetu. To nigdje nije zazorno, osim kod nekih u Hrvatskoj – valjda kod onih 1% koje smo spominjali.
:: Prava ljevica, kad god dođe na vlast u nekoj zemlji, razmišlja o nacionalizaciji banaka, nekih vitalnih gospodarskih grana... To je dijametralno suprotno ovome što se događa posljednjih desetljeća ne samo u Hrvatskoj. Što će o tome biti u programu?
Što će biti u programu, dakle, to ćemo tek vidjeti. Mislim da ministar Lalovac daje dobru signalizaciju, ako izdrži. Nitko ne pomišlja na nacionalizaciju banaka, ali na njihovu "socijalizaciju", tj. stavljanje u funkciju gospodarskog i društvenog razvitka, o tome razmišljaju svi, pa i banke koje više ne mogu doći ni do vlastitog novca nakon što su uništile građane koji im ne mogu otplaćivati kredite, a imovina im je manja i od tih kredita koje su uzeli za istu tu imovinu. Dakle, po meni se ne radi ni o pravoj ljevici ni o pravoj desnici, nego o običnoj pameti. Ali, ako spominjete "vitalne gospodarske grane", tu se rado mogu složiti. Nema te zemlje u kojoj te grane nisu razvijene uz pomoć države, a država smije i mora biti investitor, u krizi pogotovo – što drugo? Treba li se pozivati na Roosevelta, Obamu, "istočne divove" – svuda intervenira država; ako zatreba, Amerikanci doštampavaju dolare. Izmišljotinu da država nema ništa s gospodarstvom izmislili su oni koji su zasjeli i na državu i na gospodarstvo i pritom upropastili i jedno i drugo.
:: Je li točno da je lijevo krilo SDP-a fascinirano Syrizom?
U SDP-u, koliko ja znam, nema nečega što bi se konstituiralo kao "lijevo krilo". Vjerojatno ima takvih razmišljanja. Uostalom, i ja sam pisao o nekim "lijevim" stvarima i prije nego što sam čuo za Syrizu. Međutim, nisam fasciniran, nakon politike socijaldemokratskog PASOK-a koji je zabrazdio i u nacionalistički populizam, to se i moglo očekivati – socijalni populizam. Samo, socijalni populizam, za razliku od onog prvog, nije ahistorijski, nego izražava stvarne probleme stvarnog života.
:: Josipović kaže da će (oni koji se dive Syrizi) zato i završiti kao Syriza? Što vi mislite o grčkom poučku?
Mislim da Josipović ima i dosta drugih pitanja da se zamisli kako će što završiti, a Syriza i nije još završila, pa ćemo grčki poučak još proučavati, možda i u alternativi desnice. Ne vjerujem da bi to bilo nešto bolje – još se sjećamo "pukovničke vlasti".
:: Je li točna konstatacija da je sudbina Syrize pokazala koliko je kratak politički put od radikalizacije do ridikulizacije?
Ne, ne. Nema tu ništa "ridikuloznog". To je vrlo ozbiljan problem s kojim se, kako vidimo, ne šali ni gospođa Merkel ni drugi. Kad zemlja dođe u situaciju da mora posuđivati novac od "neutralnih" fondova, a vraćati ga kao kamate na konačnu adresu u privatne banke, i kad od tog novca njoj ne ostaje gotovo ništa, onda to, što smo također vidjeli, nije problem samo te zemlje, niti samo te vlade, nego i europskih i svjetskih integracija. "Grčki poučak" je i pitanje poštovanja demokracije u jednoj zemlji.
:: Jeste li se iznenadili kad su vam ponudili da vodite ovaj projekt?
Molim vas, ja ne vodim nikakav projekt, nego su mi predložili da sastavim određena mišljenja i načelne postavke za raspravu. Ne vadim nikakvog zeca iz šešira. Izborni "projekt" je stvar mnogih i u stranci, eventualnoj koaliciji, pa i u spinovskoj taktici. Potonje mi, dakako, nije drago, ali kako znamo, i to treba.
:: Nije li neobično da ipak pred kraj svoje političke karijere trebate postati ideolog novog SDP-a?
Ne volim riječ ideologija, a još manje "ideolog". Nikad se tako nisam ni osjećao. Inače, stvarno sam mislio da sam s knjigom koju sam napisao (Hrvatska i ljevica) završio sa svakom praktičnom politikom – to je trebao biti i moj oproštaj. Međutim, ne mogu odbiti ako me iz stranke koju sam stvarao pitaju za pokoje mišljenje.
:: Koliko su već sada vidljive promjene u SDP-u i kod Zorana Milanovića samo logični predizborni populistički korak, a koliko svjesni iskorak prema nečemu novom?
Novo tek treba otkrivati, i mislim da se ne samo SDP i Milanović nego i europska socijaldemokracija oko toga trude. Cijela Europa je na političkoj prekretnici. Danas su i deklaracije PES-a (Stranka europskih socijaldemokrata) znatno određenije nego prije. Svi napuštaju idolatriju propalog neoliberalnog ekonomskog i socijalnog modela. I to je proces koji je mnogo ozbiljniji od predizbornih trikova – tiče se izgradnje onoga što se često naziva "boljim društvom", a za čim se još traga.
:: Nije li sam Milanović isticao da je on liberal? Koliko mu je to štetilo?
Milanović je isticao da je on svjetonazorski liberal, a da je protiv "socijalnog darvinizma", a ja sam pak sam za sebe rekao da sam svjetonazorski konzervativac – ne mislim pritom na rodna prava i slično, nego na vječnost moralnih vrijednosti. Pa što onda? Socijaldemokracija je politička stvar, a svjetonazor, uostalom kao i vjera, osobna.
:: Ne bojite li se da ćete biti samo iskorišteni u predizborne svrhe?
Ne znam kako bih bio, kako kažete, iskorišten. Ja sam pisao, kao što i sada govorim, ono što mislim. Za program nije dovoljna jedna glava, nego mnoge. Program nije nikakvo autorsko djelo, pa nema ni autorskih prava – barem ja tako mislim – za razliku od nekih apologeta autorskih prava ili plesača po žici političke taštine.
>> Vujićeve smjernice: vraćanje identiteta SDP-a ili samo puki predizborni štos
>> Vraćanje stare garde: Nova programska platforma SDP-a
Baš suprotno!