Jedino pitanje koje posljednjih tjedan dana, otkako su počeli žestoki
napadi izraelske vojske na pojas Gaze, lebdi iznad naših glava jest ono
koje propitkuje ima li izlaza iz bliskoistočnoga kaosa?
Gaza:
Najmanje 435 Palestinaca ubijeno u više od 700 zračnih napada
Prosvjedi
protiv izraelskog bombardiranja pojasa Gaze diljem Velike Britanije
Bush za sukobe u Gazi okrivio isključivo Hamas
U posljednjih osam godina, otkako u Bijeloj kući sjedi George Bush,
mirovni proces, koji je održavao kakav-takav mir na tom području,
potpuno je zanemaren, a napadi 11. rujna stavili su konačan pečat na
volju američke administracije da osmisli bilo kakvu konstruktivnu
politiku za bitku s jednim od najgorih i najtvrdokornijih problema na
globalnoj političkoj sceni.
U nekoliko navrata organizirane su skupe međunarodne predstave od kojih
je u pravilu bilo više štete nego koristi, a famozna riječ “terorizam”
i u ovom slučaju iskorištena je kako bi se i Sjedinjene Države, ali i
Europska unija i drugi međunarodni igrači opravdali zbog potpune
neosjetljivosti za ono što se događa u pojasu Gaze, najnapučenijeg
komadića našega planeta, koji ovih dana brojni kolege, a posebice oni
iz lijevo orijentiranih tiskovina, nazivaju pješčanom plažom
pretvorenom u kavez u kojem se stisnulo milijun i pol ljudi od kojih
većina živi u krajnje teškim uvjetima.
Štura priopćenja
Zasad svijet uživo na TV ekranima gleda kako Izrael baca bombe po
pojasu Gaze. Iako se svi zgražaju zbog pogibije Palestinaca, rijetki su
oni koji zaista osuđuju tu demonstraciju sile. Štoviše, vlade zapadnih
zemlja šturim protokolarnim priopćenjima prozivaju Hamas, koji već ima
etiketu terorističke organizacije, kao jedinog krivca za najvoviji
pokolj.
Vlade brojnih arapskih zemalja, a osobito Egipta i Jordana, slijede
primjer Zapada – reakcije su mlake, i da nema građana tih zemlja koji
su izašli na prosvjede i traže da se nešto poduzme, jedini zaključak
koji bi nam preostao bio bi da gotovo svi u svijetu prihvaćaju da je
izraelska nerazmjerna vojna akcija potpuno opravdana i da je smrt
desetina civila i djece sasvim normalna stvar, jer je to nužno u borbi
protiv zla terorizma.
No rijetko se uspoređuju vojna snaga Izreala i ona kojom raspolaže
Hamas, a brojke obično dosta govore. Izrael raspolaže s pola milijuna
vojnika, dok ih Hamas u pojasu Gaze ima samo 6000. Izrael na vojsku i
obranu godišnje troši 9,5 milijardi dolara, a Hamas oko 50 milijuna.
Usto vladari pojasa Gaze nemaju ni tenkova, a ni borbenih zrakoplova,
dok Izrael ima 3500 tenkova i gotovo 400 borbenih zrakoplova.
Samo u posljednjih tjedan dana u naletu jedne od najbolje opemljenih
vojnih sila na svijetu poginulo je 400, a ranjeno je oko 1600
Palestinaca, dok je na drugoj strani od Hamasovih raketa poginulo
četvero, a ranjeno sedmero Izraelaca.
Neki kolege koji već godinama izvještavaju o izraelsko-palestinskom
sukobu tvrde da je u posljednjih sedam godina od Hamasovih raketa
poginulo 14 izraelskih civila. Iako naglašavaju da je previše da je
poginuo i jedan stanovnik gradova na jugu Izraela, ističu da nitko nije
osobito dirnut činjenicom da je u istom razdoblju poginulo nekoliko
tisuća Palestinaca.
Izuzetno je važno i to da je izraelska diplomacija tijekom 2008. na
globalnoj razini iznimno dobro odradila kampanju kojoj je cilj bio da
se napad na pojas Gaze, koji je također pripreman šest mjeseci, opravda
i da nitko od jačih svjetskih igrača ne reagira.
Posljedica svega je da je u svijetu stvoreno takvo ozračje da se pod
pojam terorizma može utrpati sve i svašta, pa i pokušaji nekih naroda
ili skupina da spriječe vlastito istrebljenje. Tako je pojam terorizma,
za one koji vode svjetsku politiku, postao niša u koju se trpaju svi
oni koji njima ne odgovaraju, odnosno ono čega se žele riješiti a da
pri tome ne dođe ni do kakve međunarodne osude.
Ako na cijelu priču pogledamo iz izraelskoga kuta, onda je potpuno
jasno da cijeli narod također živi u šezdesetogodišnjem strahu za
vlastiti opstanak, no oni za tu borbu imaju itekakvu međunarodnu
podršku, ali i jednu od najrespektabilijih vojnih snaga na svijetu.
Osim toga, kad se sve to uzme u obzir, Palestinci, pa i sam Hamas, nisu
nikakva prijetnja opstanku moćnog Izraela. No postoji neizravna
opasnost, koja bi mogla biti dosta ozbiljna, a to je Iran, koji
rješavanje problema Palestinaca smatra jednim od ključnih za smirivanje
cijeloga Bliskog istoka.
Iako bi se mnogo moglo pisati o posljednjih 60 godina povijesti toga
nesretnog komadića našeg planeta, važnije je ipak pogledati ima li nade
da se u bliskoj budućnosti nađe nekakvo rješenje koje će Izraelu
omogućiti da se primiri, a Palestincima da žive kao ljudi sa svim
pravima.
Podijeljeni Palestinci
Sjedinjene Države oduvijek su bile ključni igrač u ovome procesu,
bliski saveznik Izraela i zemlja čiji su predsjednici dosad uspijevali
ponešto postići. Stara adnimistracija na odlasku jasno je pokazala da
ne želi ni prstom pomaknuti, što je činila i proteklih osam godina. U
trenutku kad prisegne za predsjednika, 20. siječnja, Barack Obama možda
više neće moći ništa učiniti jer će biti suočen sa situacijom svršenog
čina.
Usto, novi predsjednik i njegova administracija biti će u prvim
trenucima svoga mandata suočeni s lavinom velikih domaćih i
međunarodnih problema. Ni Obama, a ni Hillary Clinton vjerojatno nisu
očekivali da će se odmah morati suočiti s izraelsko-palestinskim
kaosom, pa će vjerojatno ipak proći nešto vremena prije nego što
iznjedre nekavav stav.
Također treba napomenuti da bi Amerika iz korijena morala promijeniti
svoju politiku prema Bliskom istoku kako bi tamo moglo doći do nekih
obećavajućih pomaka. No malo je vjerojatno da će se to dogoditi ima li
se u vidu da je Barack Obama od početka svoje kampanje pa do danas
najviše popustio upravo na ovom području.
Jedan od zaključaka u kojem se većina komentatora slaže jest da
korjenit zaokret Washingtona ne treba očekivati. No, ono do čega će
sigurno doći jest pokušaj da se stvari ponovno pokušaju riješiti na
stari, dokazano neuspješan način.
Od Europske unije ne može se očekivati previše, kao ni u dosadašnjim
kriznim situacijama, a Rusija i Kina imaju i nekih problema s vlastitim
“teroristima” zbog čega će sigurno djelovati s distance. Ni arapski
svijet, osobito onaj koji leži na nafti, nije jednistven i zasad se
stvari svode na bezube verbalne osude.
I sami Palestinci potpuno su podijeljeni i nemaju vođu koji bi mogao
biti partner u pregovorima s Izraelom a kojega bi on tretirao kao sebi
ravnog. Predsjednik Mahmud Abas praktički nema legitimitet, to više jer
je Izrael svojim najnovijim napadima na Gazu postigao i to da sve više
Palestinaca na Zapadnoj obali staje na stranu Hamasa. U tom kontekstu
postojanje palestinske države iz dva dijela, ograđene od Izraela
betonskim zidom, postaje apsurd na isti način na koji su apsurdni
indijanski rezervati u Americi.
Kad se stvari postave okrutno realno, onda se nude dva rješenja. Prvo
je da se dva naroda dogovore o zajedničkom životu u istoj državi, u
kojoj će svi imati jednaka prava. Drugi je da se jedan od ta dva naroda
iseli. Analitičari tvrde da je prva mogućnost potpuna utopija, a i
druga spada u istu kategoriju zato što Palestinci još čuvaju vlasničke
listove zemlje s koje su prognani, a na kojoj sada žive i rade Izraelci
koji to smatraju zemljom svojih predaka na koju im je međunarodna
zajednica 1948. dala pravo.
Uz Irak i Afganistan, u kojima je Bush napravio nova opasna krizna
žarista, izraelsko-palestinski sukob ima potencijala da se razvije u
nešto mnogo šire i opasnije od regionalnoga kriznog žarišta.
UNATOČ POZIVIMA, MIR JE JOŠ DALEKO
