U domu duvanjskog iseljenika Martina Kovče u dalekoj Australiji, u Melbourneu, jučer je dugo zvonio telefon, ali se nitko nije javljao, pa pretpostavljamo da je obitelj bila zauzeta pokopom svoga najmlađeg sina Jakova (Jakea), koji je poginuo kao profesionalni australski vojnik u Iraku.
Zato je i jučer u obiteljima njegovih stričeva u duvanjskom selu Lugu i u Tomislavgradu bilo tužno. Strine Anđa i Luca molile su za pokoj duše poginulog Jakova, a stric Ante-Ćika kaže kako mu je žao da na vrijeme nije čuo za nećakovu smrt i da bi se sigurno uputio na pokop. Zato ovih dana neće ništa raditi na njivama, iako je vrijeme poljodjelskih radova.
Vjerujte da sam imao neki predosjećaj, neko, valjda, šesto čulo mi je govorilo da nešto nije u redu s bratovom obitelji. Sagradio sam novu kuću, ali i sada najčešće stojim pred starom, gdje sam s braćom proveo djetinjstvo. Bili smo siromašni, a ipak nekako zadovoljni, veseli. Evo, od jučer stalno razmišljam kako li je mome Martinu u dalekom svijetu kad pokapa svoga mladog sina. Mislim da će ga tuga shrvati. Kada je prije 17 godina bio ovdje na pokopu brata Frane govorio je da bi rado odmore provodio u našem selu, kako će češće dolaziti? Ali daljina, obitelj, stalna utrka za poslom. Da sam barem danas s njim zdvojno zbori Ante Stanić, dok mu se žena Anđa, Jakovljeva strina, prisjeća priča svekrve Anđe (sada pokojne), koja je u dubokoj starosti posjetila sina i unuke u Australiji.
Baka Anđa bila je puna dojmova. U Melbourenu je bila tri mjeseca i do smrti je svaki dan spominjala kako se tamo živi, kakvi su običaji. O unucima, Benjaminu i Jakovu, uvijek je pričala, ali s nekakvim žalom. Nije mogla shvatiti da ne govore niti razumiju hrvatski, jer im je majka Australka, a otac stalno na poslu. Baka je samo mogla razgovarati sa sinom Martinom kad bi kasno došao kući. Sjećam se da je govorila kako se nikada ne bi mogla naviknuti među tim svijetom. Blago njoj pa nije dočekala unukovu pogibiju. Ja Jakova nisam poznavala, ali samo kad pomislim gdje i zašto ostavi svoj mladi život, suze same teku prekidajući nakratko molitvu priča Anđa.
Jučer ujutro Duvnjaci, posebice oni koji su poznavali Martina Kovču, razgovarali su samo o tragičnoj pogibiji njegova sina. Mnogi nisu razumjeli, a većina je glasno psovala i Busha, i Ameriku i Irak. A priče su išle tako daleko da se raspravljalo gdje sve ima onih hrvatskih, duvanjskih korijena i pod čijim sve zastavama ratuju i ginu?!
